S dolaskom jeseni često se prisjetim Frana Galovića, nježnog podravskog lirika i njegove pjesme Kostanj. U dijalogu sa starim kostanjem zapitao je:

Prijatel moj stari zakaj tak šumiš?
Kesno je, noč je, zakaj vre ne spiš?
Gledim te zdavnja tak i prezmišlavam
kak teško je spametnem takvem glavam!

Ta spametna Galovićeva glava pala je 1914. na Srijemskom frontu u Prvome svjetskom ratu. Prije same smrti Galović piše pismo Milanu Ogrizoviću, književniku i velikom prijatelju, u kojemu naslućuje svoj skori kraj. Po pričanju očevidaca, jedno sunčano jesenje jutro Galović je izašao iz rova i tako stajao dugo, dok ga ne pogodiše smrtonosna puščana zrna. Krleža bi rekao: Još jedna od stotina nepotrebnih hrvatskih smrti!

Nažalost, hrvatska povijest obiluje nepotrebnim žrtvama. Da, na tom smo području dali uistinu lijepih rezultata. Kad bih želio nabrojiti sve te nepotrebne hrvatske smrti potrošio bih zasigurno cijeli prostor predviđen za moju kolumnu. No, kako se bliži četrdeset godina od Hrvatskog proljeća sjećanja me navode na neke događaje i aktere iz tog vremena. Prije svih sjetih se Titovog generala Ivana Šibla, dvostrukog narodnog heroja i prvog direktora zagrebačkog radija i televizije.

Gospodina Šibla upoznao sam u kavani Korzo gdje su se, nakon Karađorđeva, za jednim povećim stolom okupljali politički istomišljenici: filmaši, kazalištarci, novinari. Za tim su se stolom vodile žestoke rasprave o umjetnosti i politici, a kako su bile, najblaže rečeno, kritične prema tadašnjoj hrvatskoj stvarnosti, mnogima taj stol nije baš bio po ukusu, osobito zaduženima za sigurnost tadašnjeg režima. Najveći je autoritet za tim stolom imao gospodin Ivan Šibl. Kavanu Korzo je sredinom sedamdesetih tako zrihtao arhitekt Richter da više nije sličila na kavanu. Ako je namjera bila otjerati nepoželjne goste, u tome je polučen samo djelomičan uspjeh: preselili smo se u Gradsku kavanu. Pamtim mnoge anegdote i rasprave koje je vodilo to izabrano društvo, a uz umjetnost i politiku neizbježna je tema bio i nogomet, najčešće zagrebački Dinamo. Sjećam se i jednog od posljednjih dolazaka Brune Bušića za taj stol, kada je svima naručio piće, a Šibl ga je upitao što je razlog tome čašćenju. Bruno se veselo pohvalio da je dobio pasoš. Za mlade i naivne napominjem da su u to vrijeme mnogim, politički nepoćudnim, putovnice bile oduzete ili uskraćene. Šiblov je komentar bio upozoravajući: na Bruninom mjestu on se ne bi veselio jer mu je valjda poznato kako se komunistički režim obračunava s neistomišljenicima koji odu u emigraciju. Na Brunin odgovor da mu je pasoš pribavio neki njegov dobar jaran, Šibl ga je upitao je li mu poznata smrt Luburića: njegovo kumče ga je probolo sječivom dok se Luburić odmarao u svom vrtu u Španjolskoj. Pipci zloglasne Udbe vodili su do rodbine, kumova i jarana. Nažalost, Bruno nije poslušao Šiblovo upozorenje. Dao je svoj obol hrvatskim žrtvama.

Upitao sam jednom Šibla gdje je to puklo između njega i Krleže. Bili su veliki prijatelji, često se družili, naizmjence večerali sa suprugama jedni kod drugih. U ozračju zbivanja burnih sedamdesetih dogodilo se da je druženje za večerom izostalo. Slučaj je htio da su se jedne večeri Krleža i Šibl sudarili na vratima Gradskog podruma: jedan je izlazio a drugi ulazio. Krleža je pitao Šibla zašto se ne javlja, kad će se vidjeti, a Šibl je uzvratio da je na Krležinima red za poziv na večeru. Kako susret nije mogao proći nezapaženo svjedočile su mu znatiželjne uši i lica koja su kasnije svjedočila da je Krleža uzviknuo: Dosta mi je tih vaših hrvatskih žrtava! – i otišao. Krleža i Šibl više se nisu družili. Šibl je žalio što je tako protekao njihov zadnji susret. O tome žaljenju i o Šiblovu poštovanju prema Krležinoj osobnosti i umjetnosti uvjerio sam se više puta u susretima sa Šiblom.

Šibl je bio i slavni predsjednik Dinama kad je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova. Tih godina Šibl je vratio hrvatski grb na dres Dinama. U živom su mi sjećanju Ivan Šibl i Franjo Tuđman, prijatelji, koji zajedno prate Dinamove utakmice sa zapadne tribine zagrebačkog stadiona. Loše ih vrijeme nije moglo spriječiti da izostanu s utakmice. Njima, kao i mnogim drugima, pa i meni, Dinamo je bio više od nogometa. Navijati za Dinamo u tim je vremenima, nakon 1971. i sloma Hrvatskog proljeća, značilo izražavati domoljublje i nacionalni ponos. Značilo je i više od pukog hrvatstva, bilo je poput nekog simbola dobra kojemu težimo. Sjećam se da smo se jednom akademik Ante Stamać i ja sporili o ljudskim kvalitetama nekog našeg zajedničkog znanca: Ante ga je branio, a ja napadao. Zadnji je i presudni Stamaćev argument bio: Ali Zlatko, on je ipak dinamovac!

Uz velike uspjehe koje je Šibl postigao s Dinamom doživio je i velika razočaranja s nekim igračima, trenerima, članovima uprave. Znao je kazati da su igrači pokvarljiva roba. Kad sam jednom pred njim hvalio jednu od igračkih legendi Dinama, cinično je prokomentirao da mu je taj prodao dva prvenstva. Da, Šibl je, za razliku od Tuđmana, znao biti kritičan i jedak i prema igračima, i prema trenerima, i prema upravi kluba. Tuđman je pak bio dobrohotan, tražio razloge i isprike svakome lošem potezu. Jednom je Šibl rekao: Dinamo nikad ne može igrati tako loše da ga Tuđman ne bi branio! Mnogo kasnije, kad sam bio Tuđmanov bliski suradnik, uvjerio sam se da je bio takav i prema svojim suradnicima, nažalost i prema onima koji to nisu zasluživali ili mu nisu na isti način uzvraćali. Uvijek je u ljudima isticao pozitivnu stranu, nalazio opravdanja.

Kad je došao slom Hrvatskog proljeća i kad su u siječnju 1972. počela uhićenja proljećara svi su se pitali: hoće li, nakon što su uhitili Tuđmana, imati petlje uhititi i generala Šibla, koji je do Karađorđeva bio predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Pitali smo Šibla kasnije, u našem kavanskom druženju: je li očekivao uhićenje? Odgovorio je potvrdno, približno ovako: Da, sjedio sam dva dana u kućnom ogrtaču, u svojoj fotelji. Okitio sam se svim ordenima koje mi je Josip Broz dodijelio, pio sam konjak, a na stoliću je kraj boce stajao i moj browning, onaj isti s kojim sam 1941. pucao na Gestapovce. Čekao sam da mi na vrata pozvone Udbaši. Dva bih sigurno smaknuo, ali mene živog odveli ne bi.

Za Šibla su me vezali i meni samom nerazumljivi osjećaji. Osjećao sam ga kao oca, volio njegove trenutke slabosti i povjeravanja, a ujedno i silno poštivao kao uzor hrabrog, domoljubnog i duhovitog čovjeka. Dolazio je na predstave Histriona i na predstave koje sam igrao kao glumac Dramskog kazališta Gavelle. Uz mnoge druge uspomene na Šibla prisjećam se i njegova zadovoljstva i komentara uz histrionsku predstavu Panoptikuš, dirljive reakcije na Dončevićevo Pismo majci u Zagorje; iako je bio Slavonac duboko je osjećao i druge hrvatske zavičaje, njihovu kulturu i govor. Ne jednom se zaželio da mu deklamiram Matošev Hrastovački nokturno. Ja bih započeo: Kaj da počmem moja draga mati, a on bi nastavio drhtavim glasom smrt i betek – to je sinek tvoj. Često sam u njegovu oku zamijetio suzu. Zadnja predstava u kojoj me je gledao bila je U agoniji M. Krleže, u Gavelli 1988., u kojoj sam igrao Križovca. Poslije predstave s puno je divljenja govorio o Krleži.

Pod kraj života zamolio me je da u Krapini otvorim izložbu njegova sina, slikara Duška Šibla. Zaželio je da recitiram Krležine Balade, a nakon druženja u Hušnjakovu otišli smo k njegovim prijateljima, kod gopođe Töpfer i zadržali se gotovo do jutra. Ta mi je večer ostala u posebnom sjećanju: Šibl je bio sretan, dirnut, topao, nimalo general… Pričao je o svome životu, odgovarao na moju znatiželju. Kad je nedugo iza toga umro pomislio sam: otišao je velik čovjek, imao sam sreću poznavati ga i od njega učiti. Danas više ne znam koga bih od živućih mogao prispodobiti s njime i s drugima koje sam upoznao, cijenio i izgubio.

Za nekoliko dana su Svi sveti. Umjesto svjećice, dragi gospon Šibl, recitirat ću vam Galovićeva Kostanja.

Lako noč, moj stari! Zdavnja spi vre se.
Mesečina ide samo kraj steze.

Zlatko Vitez