Sredinom ožujka bijah pozvan u Varaždin na obilježavanje dvadesete godišnjice osnutka Specijalne jedinice policije, legendarnih varaždinskih “Roda”. Njihov ratni put uglavnom je poznat našoj javnosti. Ponosan sam što je njihov ratni zapovjednik moj rođak Dražen Vitez, danas zamjenik ministra policije. Zahvalih Draženu i “Rodama” na pozivu, a oni me zamoliše da sudjelujem u svečanom programu. Naravno, sa zadovoljstvom sam to učinio. U novoj varaždinskoj sportskoj dvorani bili su pripadnici “Roda” i udovice njihovih poginulih članova, svojom ih je nazočnošću počastio i državni vrh s premijerkom na čelu, kao i lokalni dužnosnici te, što je najvažnije, mnoštvo gostiju i publike. Dojmila me se atmosfera te svečanosti, a govornici su – što bi rekli mi glumci – govorili s osjećajem za “mjeru i kajanje”. Rekao bih da su njihove riječi odražavale njihova ranija djela i potvrdile ih kao iskrene i jednostavne branitelje svoje domovine i naroda. Ni političari nisu lovili dnevnopolitičke poene, nego su bili na visini zadatka.

U posljednje vrijeme živimo u ozračju crnih slutnji, a tisak i televizijske postaje glasnici su loših i katastrofičnih vijesti: od Purdina uhićenja, protesta branitelja, ulične fejsbukovske pobune, najave dugogodišnjih zatvorskih presuda za hrvatske generale u Haagu, do tragedije u Japanu i otvaranja novih ratnih žarišta u našoj blizini. Nažalost, mnogi su medijski komentatori i političari iskoristili ulične provjede da bi se nabacivali blatom na sve žive i mrtve koji su stvarali samostalnu Hrvatsku. Teško je razumjeti s koliko zluradosti se neke nove medijske zvijezde, a bogme i nove/stare, vesele skorom “krahu vlade”. Čini se da bi najradije pozvali stranu intervenciju da sredi stanje u “zemlji”. Da, karakteristično je za takve mudrijaše da našu domovinu izbjegavaju nazvati njezinim imenom, teško im ta Hrvatska prelazi preko usana. Hrvatska je za njih neželjeno dijete tamo nekih nacionalista iz devedesetih, koje će uskoro osuditi ne samo oni nego i “povijesna znanost” (čitaj Ivo Goldstein, Dvadeset godina samostalne Hrvatske, “Novi liber”).

Već sam se jednom osvrnuo na Goldsteinova tumačenja nekih događaja iz naše suvremenosti koje on podvrgava svojoj “povijesnoj” interpretaciji. Ne smeta ga što je dio te “povijesti” nastao i u kućnoj radinosti njegove obitelji i njezinih istomišljenika te što je na taj i druge načine involviran kako povjesničar ne bi trebao biti. Ja pak, kao običan čovjek i glumac, ne bih te događaje smatrao povijesnim da mi uvaženi povjesničar nije otvorio oči. Citiram povjesničara: ”Razmjeri kulta ličnosti nametanog u Hrvatskoj u drugoj polovini devedesetih tragikomičan su vrhunac dosegli prilikom svečane proslave Tuđmanova 75. rođendana u svibnju 1997. godine, koju je osmislio i režirao Zlatko Vitez, dugogodišnji Tuđmanov bliski suradnik i jedna od ključnih osoba hrvatske kulture u devedesetima. U programu proslave središnje je mjesto dobila predstava, temeljena na kompilaciji različitih poetskih i dramskih tekstova, održana u HNK-u u Zagrebu pod naslovom Seh križneh putov konec i kraj, što sugerira da je Tuđman onaj koji je hrvatsku borbu za samostalnost uspio privesti kraju, i na taj način poništio dotadašnje patnje hrvatskoga naroda.”

Ima toga i više, a skoro ništa nije sporno. Tuđman je doista završio borbu za hrvatsku samostalnost. Željeli su to i drugi, ali im nije pripala ta čast. A o kultu ličnosti znamo mnogo više i mračnije iz svekolike povijesti čovječanstva. Moram priznati da me je autor proširenjem teksta, spominjanjem moga imena i zasluga te ponovnim izdanjem knjige približio većem broju čitatelja, što znači da punim jedrima ulazim u povijest države Hrvatske. Ne onu glumačku, kazališnu i histrionsku, u koju sam ušao usprkos svojoj lošoj naravi, nepoćudnosti i neprilagođenosti bivšim i posttuđmanovskim režimima. Iako sam i sam mislio da je predstava za Tuđmana bila dobra, moram priznati da nisam shvaćao njezinu silnu važnost. Trebala mi je povjesničarova interpretacija, a nešto su pridonjela i mnoga tragičnotragična događanja poslijetuđmanovskog doba, neke stare/nove kreature, ideje i politike.

Još nešto o interpretacijama povijesti i povjesničarima kao svjedocima vremena. Odavna znamo da povijest nije egzaktna znanost nego uvijek interpretacija, što znači da bismo trebali računati na različite interpretacije i svjedočenja o istim događajima i ljudima. Nevolja je što neki od tih interpretatora imaju utjecaja na medije i na edukaciju mladih, a drugi nemaju. Jedni imaju nakladnike, a drugi ne. Neke gledamo i slušamo svakodnevno, nude nam se njihove reciklirane knjige, oni su članovi nekih važnih tijela koja utječu na javno mišljenje. Drugi ostaju u sjeni, neobjavljeni, nečitani, pedagoški neostvareni. Tko nam je za to kriv, mi sami? Ne tako davno, 1996., objavljena je knjiga povjesničara Miroslava Brandta Život sa suvremenicima. Političke uspomene. U njoj povjesničar prethodne generacije, voditelj katedre u vrijeme početka akademske karijere I. Goldsteina iznosi svoje loše mišljenje o liku i djelu svoga mladog suradnika, o njegovim znanstvenim i drugim osobinama, odnosno manama. Za razliku od Goldsteina Brandt nije svoja viđenja nazvao poviješću, iako je bio povjesničar; on piše memoarsku prozu o životu svoga vremena i vlastitim iskustvima sa suvremenicima. Ne sjećam se da ga je netko tužio ili javno opovrgnuo njegovo pisanje. Ne bih sudio čija su tumačenja bliža istini, nisam “povjesničar”, ali čitam i neke druge libre. Znam da uvijek postoje i drukčija mišljenja i svjetonazori, drukčija obiteljska i osobna iskustva. Ne vjerujem da će neki stari/novi izdavač biti motiviran za ponovno objavljivanje Brandtove knjige: za tako nešto treba ideološka i obiteljska potpora, a možda i istinska demokracija i liberalizam.

Predstave koju sam posvetio Tuđmanu sjetio sam se na proslavi “Roda”, u atmosferi toliko drukčijoj od medijski posredovane slike suvremene Hrvatske. Pomislio sam kako osim one “ulične “ i političke (osobito kokošinjske!) Hrvatske ipak postoji i ona druga Hrvatska, za koju je, uz mnoge druge, i jedanaest pripadnika “Roda” položilo živote. Ljudske živote. Sjetih se i kako su “Rode” izabrale svoje ime. Prave rode, koje su uporno branile svoja gnijezda, ispriječile su se i usporile jednu njihovu predratnu policijsku akciju. No, nisu dečki mogli grubo s rodama, cijenili su njihov domoljubni trud i tako je akcija započela spašavanjem roda. Sjetili su se toga kad su mislili o imenu i motivu svoga sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Vjerujem da su svečanosti “Roda” bili doista primjereni stihovi Frana Krste Frankopana “navik on živi ki zgine pošteno”. “Povjesničarima” bi vjerojatno ta poezija išla na živce, posebice onima koji preferiraju neke druge pjesme, nisu opterećeni pripadnošću i rodoljubljem, a uz to su ušančeni u kulu bjelokosnu tobožnje povijesne znanosti s utjecajem na odgoj mladih. Možda se i njima dogodi da u njedrima odgoje zmiju, ali tu su rode koje znaju sa zmijama izaći na kraj.