Jedan od sudionika “Gumbekovih dana” ali i laureat za najbolje glumačko ostvarenje Siniša Ružić u povodu svojeg nastupa reče za medije da je njegov kabaretski uradak Glavom kroz zid – “pokušaj da se shvati ovaj svijet, da se ne poludi svaki put kad se pročitaju novine, pogledaju TV-vijesti, da se svakodnevna bespomoćnost pogleda sa strane, kroz oči promatrača koji sve vidi, svaku laž, glupost, ali i ljepotu i ljubav”. Siniša nadalje reče da se nije previše zamarao smišljanjem tekstova, jer slušajući vijesti, slušamo i viceve, slušajući naše političare i glasnogovornike shvaćamo da su oni lude s vrećom navučenom preko glave, pa njome udaraju u zid, ne primjećujući da je ta glava već dosta krvava. Gotovo da je Siniša pogodio samu bit i odgovor na pitanje: što nam danas znači kabaret?

Kabaret je od svojih početaka (krajem 19. stoljeća) bio ispušni ventil i izvođačima i gledateljima, ali i svojevrsni “gromobran” društva i sredine u kojoj je nastajao.

U svojoj knjizi “Zagrebački kabaret” Igor Mrduljaš nas upozorava i podučava: “Cabaret, dobar cabaret, oduvijek je bio satiričan, nerijetko oštro podrugljiv. Nacisti nisu zaludu progonili to kazalište – zadnje uporište  slobodne misli u Trećem Reichu. Cabaret sebi dopušta više od drugovrsnog glumišta, skrivajući se iza pročelja neobvezatnosti. Po tome nalik je dalekom srednjovjekovnom pučkom teatru na kolima, nesmiljenom suparniku službenih mirakula i prikazanja. On je odista ‘pučko kazalište’ – živo, angažirano, duhovito, poticajno”.

Prateći posljednjih godina, nažalost isključivo preko interneta, europsku kabaretsku produkciju, ustanovio sam da je vrlo raznovrsna i bogata, svake godine sve brojnija. Poznato je da se ta vrsta kazališta javlja u tzv. kriznim vremenima, pa kud ćeš bolje prilike za kabaretsku scenu nego što je ovo naše vrijeme globalne krize ili – kako joj političari od milja tepaju – recesije. Neki kazališni teoretičari smatraju da je kabaretska forma najprikladnija za izvođenje u birtijama i drugim ugostiteljskim objektima, ali ja ne dijelim njihovo mišljenje. Na to me upućuje dugogodišnje iskustvo s predstavama Glumačke družine Histrion, u kojima smo koristili ostavštinu naše, “domače”, kabaretske tradicije. To potvrđuje i Satiričko kazalište Kerempuh, koje je i nastalo iz kabaretske scene Jazavac te nastavilo njegovati kabaretsku formu, posebice u svojoj ponoćnoj sceni s Mladenom Crnobrnjom Gumbekom.

No, i u mlađem naraštaju hrvatskog glumišta ima nasljednika i promicatelja kabaretske tradicije, a među njima je i Adam Končić, Zagorja našega sin. Njegova kabaretska uspješnica Noćas ću… oslonila se na uobičajenu predodžbu o kabareu kao glazbenoj i glumačkoj interpretaciji u neobvezujućoj atmosferi kavane (ali i drugih scenskih prostora), a njegova  interpretacija Krležinih Balada Petrice Kerempuha, naslovljena Ni met cvetjem ni pravice, otišla je korak dalje, prema scenskoj inačici kabaretske forme koja se oslanja na zahtjevan književni tekst i kreativnu suradnju s kompozitorom. Više je nego zasluženo histrion Adam Končić prošle godine nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta, a mnogi su kolege, pa i moja pozamašnost, komentirali da je zaslužio i nagradu, a ne samo nominaciju.

Dok ovo pišem Adam grozničavo privodi kraju pripreme za 4. GFUK, a Histrionima je pripala čast da otvore festival predstavom Lovački rog, svojom prošlogodišnjom uspješnicom s Opatovine. No, ne bumo glumili samo v Krapini, neg nas buju gledali i v Loboru, Klanjcu, Zaboku i Zlatar Bistrici i sve to zahvaljujući Adamovoj agilnosti i ljubavi spram Zagorja, rekao bih i konstruktivnog inata ili, kak mi to velimo – truca. Da, unatoč teškoj besparici, Adam i njegovi pajdaši uspijevaju, na radost brojnog gledateljstva, sačuvati kazališnu smotru u Krapini i svake je godine učiniti sve boljom. Znajući koliko je truda potrebno za pokrenuti i održati kazališni festival, nisam se slučajno sjetio kolege Siniše Ružića i njegove predstave Glavom kroz zid. Uvjeren sam da je Adamu na putu ostvarenja njegova festivala dobro poznata “taktika” GLAVOM KROZ ZID.

Ove je godine kazališni festival u Krapini posvećen pjevaču, glumcu i kompozitoru Đuri Prejcu. Od njegove je smrti prošlo 75 let, a upravo je on, uz Vlahu Paljetka, između dva svjetska rata bio istaknuti predstavnik tada vrlo popularnog zagrebačkog kabareta. Njegove zagorske pjesme i kupleti i danas se ore po zagorskim domovima i kletima. A i glumac Joža Rutić, kojemu su bili posvećeni prošlogodišnji glumački susreti u Krapini, bio je najpoznatiji upravo po kabaretskim pjesicama – Črleni je lajbek moj i Kaj nam pak moreju. Pak, zbilam – KAJ NAM PAK MOREJU kad imamo Histrione i našega Adama Končića.

Vaš Zlatko Vitez