Prividno, svijet Drempetićevih slika, svijet je koji nestaje u stvarnosti i umire u sjećanjima, svijet za kojeg nemamo vremena, očiju ni srca, a opet nekim, pipcima duše hvatamo se za njega kao tumača prošlosti i nalazimo da je on put povratka sebi, nama izgubljenima.
Burni nanosi prošlosti, strasti, krvi, tu u fluidu mističnog ozračja, zrače u ovo vrijeme toliko vapijuće, tišinu, mir i spokoj, tu u tim slikama kao da je sklopljena pomirba s vremenom.
Ne doduše bez tuge, ali ipak dostojanstveno, tu možemo shvatiti i prihvatiti da i nas jednom ne bude, a ljepote će biti – ona ostaje.
I pomalo djetinjasto, a možda svijet i ima svoju pravu vrijednost viđen tek očima djeteta ili govorom sna, čovjek poželi da bude dio tog Drempetićeva svijeta, da postoje neka tajna vrata za ući, da dotakne, da opipa, da se odmaknu, rastvore zidovi od onostranog.
I sve to niklo i tu u Zagorju, ili možda baš zato, što to je zagorsko, taj opijajući zagorski krajolik dotaknut kistom i prožet osjećanjem zagorskog čovjeka.
I Festival Zagorska krijesnica put je povratka sebi, zagorskom biću, a istodobno i želja za svehrvatskim i univerzalnim. Motiv Drempetićeve slike za naslovnice CD – a i kasete na tragu je tih nastojanja.