Kiši koja već dugo pada po generalu Praljku i drugim hrvatskim generalima slabašno se suprotstavlja kišobran suvremene hrvatske države. Ta jambrela već dugo prokišnjava od samoga vrha.

Negdje sedamdesetih godina, točnije u ljeto 1969., kao student Akademije za kazališnu i filmsku umjetnost, nakon uspješno završene prve godine studija obreh se, stjecajući prva kazališna iskustva, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bilo je to vrijeme kada je dubrovački festival stjecao svjetsku afirmaciju, a ondašnji naš rektor profesor Kosta Spaić bio je umjetnički ravnatelj festivala. Profesor Spaić, vodeći svoje studente na produžnu nastavu na festival u Dubrovniku želio nam je, dodjeljujući nam male, uglavnom statirajuće uloge u dramskom programu igara, pokazati kako nastaju velike predstave. Imali smo rijetku priliku sresti se na pozornici s velikanima hrvatskog glumišta, ali – kako se to onda uobičajilo reći: i šire! Bilo je to vrijeme Spaićevih predstava Dunda Maroja i Skupa Marina Držića, te Dubrovačke trilogije Ive Vojnovića. Mogli smo uživati i u vrhunskim gostovanjima inozemnih kazališta, pa su mi i dan danas u živom sjećanju predstave Sluga dvaju gospodara Carla Goldonija u režiji Georga Strellera te Orlando furioso Luce Roncconija. Baletna skupina velikog francuskog koreografa Morice Bejara s briljantnom izvedbom Romea i Julije pred Sponzom ostavila me je gotovo bez daha od ushićenja. Mene su, kak glazbeno vudrenog dečeca, veselili raznovrsni vrhunski koncerti u Kneževu dvoru, a posebno su mi u sjećanju koncerti slavnih violinista Sterna, Menjuhina i Riccia te pijaniste Richtera. Doživljavao sam te umjetničke vrhunce kao dar s neba.

I svoju prvu profesionalnu ulogu odigrao sam u predstavi Ljubovnici nepoznatog dubrovačkog autora u režiji Joška Juvančića 1969. upravo na Dubrovačkim ljetnim igrama i to na Pilama, nekoliko metara od Joškove rodne kuće. Njegova majka, popularna Luce, bila je gotovo na svakoj probi, a njezine riječi ohrabrenja pred premijeru – jer ipak nam je to bio prvi javni nastup – bile su nam veoma korisne. Prošle smo godine u Histrionskom domu s predstavom Garderobijer u Juvančićevoj režiji zajedno proslavili umjetničke obljetnice – Joškovih 50 i mojih 40 godina. Bio sam njegov student, a do dana današnjega ostali smo veliki prijatelji. Rekao bi Mladen Delić: Je li to moguće?

Za te studentske dane vežu me i najživlje mladenačke uspomene. U to vrijeme Dubrovnik nije bio grad kafića i stalne rasprodaje u službi turizma kakvim ga je učinilo ovo naše vrijeme, već umjetnička meka u kojoj su svi stanovnici i gosti živjeli i disali s festivalom. Dubrovčani su se gotovo natjecali tko će biti ljubazniji s gostima festivala, a kako su nas ugošćavali u svojim kućama živjela su dugo tako sklopljena poznanstva i prijateljstva. Kao mladca fascinirala me je ljepota Grada, ali i mogućnost druženja s mnogim slavnim dubrovačkim umjetnicima, glumcima, piscima, glazbenicima i slikarima, ali i drugim stanovnicima Dubrovnika. Posebno mi je za oko zapeo jedan postariji gospar izuzetno lijepih crta lica, sijede brižno njegovane brade i brkova, uvijek u odijelu s kravatom i s bijelim šeširom. Bio je redovni posjetilac svih predstava i događanja u Gradu. Rekoše mi da je to Cvijeto Job, umirovljeni liječnik te veliki ljubitelj umjetnosti. Za gospara Joba veže me jedan događaj iz tih davnih godina kojega sam se kasnije često prisjećao u svom kazališnom, političkom pa i privatnom životu.

Popularno stjecište kazalištaraca bila je kavana Manon na početku Straduna kod vrata od Pila. Tu su se pile (a propos Pila!) prve jutarnje kave, male loze ili trave – kako tko. Posebno je u kavani bilo ugodno i živo za rijetkih ljetnih dubrovačkih kiša. No, jedne se godine na Veliku Gospu sručio pravi prolom oblaka, Manon se učas napunio ljudima koji su išli prema crkvi Svetoga Vlaha na misu. Neki su se sklanjali uz kuće i u male betulice, samo da sačuvaju suhu glavu. Odjednom netko vikne: Eno gospara Joba! Navirili smo se na vrata i prozor Manona i imali smo što vidjeti. Od vrata od Pila, sam kao duh, ušetao je gospar Job. Bez kišobrana, u svečanom bijelom odijelu, s neizbježnim bijelim šeširom i štapom. Sam samcat ide Stradunom, pokisao kao crkveni miš. Ljudi mu viču neka se skloni, nude mu jambrelu, a gospar Job teatralno odmahne rukom i vikne: Ako je brijeme ludo, nijesam ja!

Svi se nasmijaše, a mnogi i zapljeskaše. Naravno, gospar Job nije tu mislio samo na atmosferilije nego na širi – hajmo tako kazati – društveni i politički kontekst. Naime, gospar Job ne samo da je uživao ugled uzornog liječnika nego i žestokog kritičara ondašnjeg društvenog poretka. Kako bi to sročili ondašnji drugovi – gospar Job bijaše unutrašnji neprijatelj komunističkih vlasti tj. jednoumlja.

Očarala me je ta njegova mudrost, životni stav ili kako hoćete. Ima nešto u tome. Bar za mene. Pa sam to zapamtio za cijeli život i puno se puta prisjetio gospara Joba i njegove sentencije koja ima i dublje korijenje i složenije kontekste. U svakome slučaju svjedoči o sposobnosti nekih ljudi da se nose s atmosferilijama – ako pod tim imenom podrazumijevamo sve što se može sručiti na čovjeka i ugroziti njegov integritet, osobnost i vrijednosti. Pred atmosferilijama je najlakše pobjeći u mišju rupu, prilagoditi se krdu, ne biti svoj nego neki drugi. Akomodavati se brijemenu – kako to kaže jedan drugi slavni Dubrovčanin – Marin Držić. Da, i akomodavanje iliti prilagodba je značajka ljudskosti, ali ne prilagodba svemu i svačemu. Zašto bismo se prilagođavali zahtjevima vremena koje u umjetnosti, politici i gospodarstvu poništava potvrđene vrijednosti, zamjenjuje ih tobožnjom modernošću i poslovnošću, a privatni život pretvara u reality show? Sve se to odražava u javnim medijima koji, svaki na svoj način i u okviru različitih prioriteta, interpretiraju javna događanja ali i privatne živote, konstruirajući neki paralelni svijet. Što je stvarnost, a što izmišljotina, što istina, a što laž?

Ilustrirat ću to nekim primjerima iz osobnog vidokruga, kao poticaj čitateljima da se prisjete vlastitih sličnih iskustava ili zapažanja. Ovog Histrionskog ljeta na Opatovini, kad su mi neki suradnici htjeli prodati rog za svijeću i to još u predstavi koja se zove Lovački rog, sjetivši se tog časa gospara Joba uzviknuh: Ako je vrijeme ludo, nisam ja!

Nedavno sam bio na Danima hrvatskog filma u Orašju i, da se pohvalim, dobio priznanje i zlatni dukat za veliki doprinos u stvaranju hrvatskog kazališta i filmske umjetnosti. Zahvalan za priznanje razmišljao sam o glumcu i organizatoru festivala u Orašju, kolegi Ivi Gregureviću koji je talentom i marom zadužio i trajno obilježio hrvatsko kazalište i film. No, čini mi se da je tih dana za hrvatski tisak i televiziju važnija bila jedna lijepa dama iz Ivine prošlosti i neka tobože važna događanja iz njezine sadašnjosti. Pa zar nije riječ o zaista ludom vremenu!

U vrijeme prisjećanja na oslobađanje hrvatskog teritorija u akcijama Bljesak i Oluja čini mi se kao da je netko, što slučajno – što namjerno, pobrkao dvije medijske, poprilično suprotstavljene interpretacije novije hrvatske povijesti, posebice vremena Domovinskog rata. U novinskim člancima i televizijskim emisijama izmjenjivale su se kontradiktorne tvrdnje, osobne priče, kvaziznanstvene interpretacije. I znanstvenici nisu jedinstveni u viđenju te osjetljive teme. Sve u svemu više ni mi sami ne bismo trebali znati tko je skrivio taj rat, jesmo li bili žrtve ili agresori, što nam je sada činiti, kako se ispričati pred Europom i ostatkom svijeta. Moju privatnu situaciju dodatno komplicira dugo prijateljstvo s generalom Slobodanom Praljkom i njegovi povremeni kratki boravci u Zagrebu kad ga posjećujem u njegovu domu. Ovdje samo želim kazati da mi ti rijetki trenuci pomažu na sličan način kao i sjećanje na gospara Joba. Kiši koja već dugo pada po generalu Praljku i drugim hrvatskim generalima slabašno se suprotstavlja kišobran suvremene hrvatske države. Ta jambrela već dugo prokišnjava od samoga vrha. Srećom, hrvatski generali su svoj čin zaslužili svojom srčanošću i moralom. Te im osobine pomažu da dostojanstveno nose svoju sudbinu i da svojim primjerom pomažu i nama ostalima.

Jer doista, u ovome našem vremenu narušene su gotovo sve vrijednosti i temelji na kojima je stvarana demokratska Hrvatska, počevši od sramotnog odnosa prema Domovinskom ratu. U ovome našem vremenu najbolji sinovi i heroji Domovinskog rata čame po zatvorima, a mnogi u politički montiranom sudskom procesu u Haggu iščekuju dugogodišnje zatvorske presude. U vremenu u kojem tzv. političke elite misle isključivo kako sačuvati svoje fotelje, u vremenu u kojem u hrvatskom tisku možemo pročitati da se prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naziva – lješinom, u vremenu u kojem pripadnici tzv. münchenske bojne žele preimenovati ulicu nazvanu po ministru Gojku Šušku, u vremenu… I mogao bih tako nabrajati u nedogled. A uz sve to treba trpiti što se i vrijeme, odnosno ono što također nazivamo vremenom, potpuno promijenilo. Jer, da kiša onih davnih sedamdesetih padne baš na Velu Gospu bio je vremenski eksces, ali u naše globalističko vrijeme više ne znam kad je ljeto, kad proljeće, kad jesen, a kad zima. Da, sve je poludilo. A možda sam i ja!

Vaš Zlatko Vitez