Z I P K A
Stara seoska domaćinstva nisu strahovala od bijele kuge. Bilo je to vrijeme kada je u seoskim domaćinstvima u jednoj ovećoj hiži živjela višebrojna obitelj. U jednoj bi hiži znale biti dvie gazdarice, dvie snehe i u svakoj se obitelji rađalo dosta djece (od petero do dvanaestero). Mlade su snahe bile sretne kada su odmah nakon udaje zatrudnjele (postale široke), jer djeca su dar Božji, govorilo se u narodu. Najponosnije su bile snahe koje su trebale roditi nasljednika, tj. muško dijete. Svaki je porod, pa makar bio deseti ili dvanaesti, dočekan s radošću. U tu svrhu vršenu su i posebne pripreme.
Svaka je kuća imala skrivenu zipku (zibelju), često posebno izrezbarenu i ukrašenu ornamentima. Nogice na ziblji iz godine u godinu su se stanjivale. Zibala su se u njoj ne samo mala, već i velika djeca, nekoliko generacija. Veća su pjevajući uspavljivala mlađeg brata ili sestru. Za ljetnih vrućina zibelju bi roditelji iznijeli u dvorište, u hlad pod razgranato drvo, o ogradicu privezali omanje uže ili muški pojas ( štrikec ili lačnjak ), dijete ostavili baki ili djedu koji bi potežući zipku, često zadrijemali prije djeteta.
Umjesto madraca u zibelji je bio strožak, od domaćeg platna rukom sašivena vreća u koju bi se nagnjelo koruzno perušinje. Takve blazinice ili stožečeki bili su prozračniji, udobniji i zdraviji od današnjih madraca punjenih spužvom. Nakon duže uporabe ili kada ga je dijete pomokrilo, perušinje se opralo, posušilo na suncu ili na peći (za nevremena) i zibelja je naze dišala po friškoče… zapisati će Ivanka Kunić u svojoj knjizi Tragom narodne baštine ivanečkoga kraja.
Našu je Zipku, idejno osmislila gospođa Antonija Pavliša iz Krapinskih Toplica. Voljeli bi smo da Vas ovaj mali spomenak, podsjeća na Zagorje, toplinu roditeljskog doma i naša druženja na Krijesnici.
Stara seoska domaćinstva nisu strahovala od bijele kuge. Bilo je to vrijeme kada je u seoskim domaćinstvima u jednoj ovećoj hiži živjela višebrojna obitelj. U jednoj bi hiži znale biti dvie gazdarice, dvie snehe i u svakoj se obitelji rađalo dosta djece (od petero do dvanaestero). Mlade su snahe bile sretne kada su odmah nakon udaje zatrudnjele (postale široke), jer djeca su dar Božji, govorilo se u narodu. Najponosnije su bile snahe koje su trebale roditi nasljednika, tj. muško dijete. Svaki je porod, pa makar bio deseti ili dvanaesti, dočekan s radošću. U tu svrhu vršenu su i posebne pripreme.
Svaka je kuća imala skrivenu zipku (zibelju), često posebno izrezbarenu i ukrašenu ornamentima. Nogice na ziblji iz godine u godinu su se stanjivale. Zibala su se u njoj ne samo mala, već i velika djeca, nekoliko generacija. Veća su pjevajući uspavljivala mlađeg brata ili sestru. Za ljetnih vrućina zibelju bi roditelji iznijeli u dvorište, u hlad pod razgranato drvo, o ogradicu privezali omanje uže ili muški pojas ( štrikec ili lačnjak ), dijete ostavili baki ili djedu koji bi potežući zipku, često zadrijemali prije djeteta.
Umjesto madraca u zibelji je bio strožak, od domaćeg platna rukom sašivena vreća u koju bi se nagnjelo koruzno perušinje. Takve blazinice ili stožečeki bili su prozračniji, udobniji i zdraviji od današnjih madraca punjenih spužvom. Nakon duže uporabe ili kada ga je dijete pomokrilo, perušinje se opralo, posušilo na suncu ili na peći (za nevremena) i zibelja je naze dišala po friškoče… zapisati će Ivanka Kunić u svojoj knjizi Tragom narodne baštine ivanečkoga kraja.
Našu je Zipku, idejno osmislila gospođa Antonija Pavliša iz Krapinskih Toplica. Voljeli bi smo da Vas ovaj mali spomenak, podsjeća na Zagorje, toplinu roditeljskog doma i naša druženja na Krijesnici.