Za mene je Vlado bio sve što je hrvatski intelektualac trebao biti: obrazovan, nacionalno osviješten ali civilizacijski tolerantan, bez pomisli na mržnju i odmazdu – iako je imao itekakvih razloga da uzvrati udarce ili barem govori o zlu koje mu je naneseno.

Deset godina je prošlo od smrti Vlade Gotovca. Više su me puta pitali o mojim odnosima s njime. Naprosto, on je bio mojim uzorom, inkarnacijom mojih mladenačkih pogleda na svijet, kako u sferi umjetnosti, tako i u pogledu svjetonazora u najširem smislu te riječi. Za mene je Vlado bio sve što je hrvatski intelektualac trebao biti: obrazovan, nacionalno osviješten ali civilizacijski tolerantan, bez pomisli na mržnju i odmazdu – iako je imao itekakvih razloga da uzvrati udarce ili barem govori o zlu koje mu je naneseno. Poznato je da je Vlado bio sposoban artikulirati svoja znanja i uvjerenja i prenijeti ih drugima: usmeno i u pisanom obliku, u različitim literarnim žanrovima, ali i u maniri vrsnog govornika koji plijeni pozornost slušatelja, pa i masa.
No to je poznato mnogima, a ja imam sreću što mogu o Vladi govoriti i na osnovu našeg druženja izvan javnosti, kao svjedok njegova obiteljskog života u kojemu se ispreplitala proza svakidašnjice i poezija Vladine osobnosti, u kojemu su se izmjenjivali dobri i loši dani. Mnogo loših dana, mnogo patnje bez pravog razloga, mnogo stradanja cijele obitelji zbog mraka prošlog vremena, zbog ideologije i politike koja je krojila osobne sudbine. Vlado i njegova obitelj bili su žrtve koje su imale pravo na zlopamćenje, ali to nije bila njihova preokupacija. Bili su iznad toga, gledali dalje i nisu se trošili na kuknjavu zbog nanesene im nepravde. Mislim da je Vlado znao da će doći trenutak ostvarenja barem dijela njegovih snova. Zbog njegova filozofskog obrazovanja, ali i životnih iskustava, sigurno nije očekivao nemoguće i zanosio se utopijama. Naprosto se borio da bude bolje, koliko je to moguće. Da bude bliže i sličnije zamišljenome i poželjnome svijetu čiju je sliku u sebi oblikovao na temelju velikog znanja i iskustva.
Nakon što sam na snimanjima za Radio Zagreb upoznao Vladinu ženu Vlastu često sam dolazio u stan Gotovčevih, ponešto pomagao u kućanstvu glumeći mušku ruku koja je zamjenjivala utamničenog Vladu. Vjerojatno nisam bio od velike koristi, osim za cijepanje drva, no ni Vlado nije bio osobito uporabljiv u kućanstvu. Vlasta i maloljetna kćer Ana trebale su ljude koji suosjećaju, iskazuju im ljubav i prijateljstvo. Previše je starih prijatelja izbjegavalo kuću u Adžijinoj: znali su da je pod nadzorom, a strah je bio velik. Vlasta je te prijatelje komentirala na svoj temperamentni i ubojiti način. Ponekad sam, ni kriv ni dužan, slušao prodike koje su išle druge. Bilo je to najmanje što sam mogao učiniti da joj olakšam teške dane.
U domu Gotovčevih sam upoznao Vlastinu odraslu djecu iz njezinog prethodnog braka i njihove obitelji. Pomagali su Vlasti, bili uz nju i osobito brinuli o Ani, Vlastinoj i Vladinoj djevojčici koja je odrastala brže od svojih vršnjaka. O Vladi sam znao sve iako sam ga upoznao tek po završetku njegova prvog robijanja, po povratku iz Stare Gradiške u kojoj je proveo četiri godine.
Igrao sam u Gavelli predstavu kad me je Vlasta nazvala telefonom i rekla da se je Vlado vratio i da oko njihove kuće ima udbaša kao u priči. Ako te je strah, nemoj dolaziti! Igrao sam tu večer, vidi slučajnosti, pl. Petrovića u Cesarčevoj Carevoj kraljevini koji robija u Lepoglavi i viče: Živjela Hrvatska! Rekoh Vlasti kratko: Dolazim! Lagao bih kad bih rekao da me nije pratio osjećaj nelagode kad sam pred ulaznim vratima kuće zatekao dvojicu. S osjećajem ponosa uspinjao sam se stubama da upoznam velikog pjesnika. Slušao sam Vladin solilokvij – zaželio se slušača, a ja sam bio fasciniran čudesnim govorom, možda čak i boljim od onog čuvenog upućenog generalima ispred Vojne oblasti u kolovozu 1991. Nakon posljednjeg Vladinog teksta objavljenog u Hrvatskom tjedniku 1971. Ostaje nam samo nada, Vlado se iz kazamata vratio osokoljen a ne posrnuo, s istom idejom ali tada još rezolutnijom: Hrvatska i samo Hrvatska. Nikakav kompromis!
Kod Gotovčevih sam upoznao i druge stradalnike toga vremena: Tuđmanove, Tripala, braću Veselice, Savku Dapčević Kučar, Budišu i druge, među njima i manje poznate ali jednako vrijedne ljude, teško pogođene svirepošću komunizma i socijalizma. Bio sam mnogo mlađi od većine njih, možda me svi nisu doživljavali kao ravnopravnog subesjednika, ali su mi iskazivali poštovanje i povjerenje jer se nisam bojao družiti se s njima. Obavezno sam ih pozivao i na svoje kazališne premijere.
U susretima s hrvatskim stradalnicima toga vremena stekao sam njihovo povjerenje, na njima se temeljila i moja kasnija suradnja s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Glas o mojem druženju s njima donio mi je, uz loše posljedice, i mnoge simpatije među istomišljenicima, posebice među hrvatskim intelektualcima koji su bili kritični prema tome vremenu i režimu. Mnogi od njih su mi pokazali da cijene moja uvjerenja i ponašanje.
Sjećanja na proslave Vladinih dolazaka iz zatvora, blagdana i drugih obiteljskih zgoda nadopunjuju i sjećanja na događaje izvan Gotovčeva doma. Jedan od njih vezan je uz premijeru Razbojnka F. Schillera u Dramskom kazalištu Gavella, u kojoj sam igrao Karla Moorea i na koju sam pozvao Vlastu i Vladu. Incident je započeo prije predstave, kad je supruga jednog tada važnog druga vidjevši Gotovčeve glasno izrekla: Vidi onog ustašu! Vlasta je počela vikati, a Vlado ju je smirivao. Kad je priča došla do mene odbio sam poslije predstave doći u tzv. društvene prostorije i družiti se s poželjnim uzvanicima. Sutradan sam u upravi kazališta pozvan na odgovornost što sam uopće pozvao Gotovčeve. Preporučeno mi je da ih ubuduće zovem na reprize, jer je vladajućim drugovima nelagodno s njima se susretati i biti u istom prostoru. U tom je trenutku Vlado bio slobodan čovjek, ali se ta šuša u silnoj revnosti spram režima ili po naputku vlastitog ispranog mozga našla pozvanom javno ga vrijeđati. Tada, kao i sada, svi koji iskazuju svoje nacionalne osjećaje dovode se u opasnost da ih se poistovjeti s ustaštvom; tada – u ime vladajuće ideologije, danas – u ime demokratskog prava na slobodu govora, te iste ili slične šuše mogu vrijeđati, etiketirati, javno prozivati.
Dugo sam ostao vezan uz dom Gotovčevih. Udaljio sam se nakon Vlastine smrti 1991. I prije sam slutio da će do toga doći, ponešto me je i prije smetalo i odbijalo. U ozračju novog vremena tamo su se opet pojavili neki stari prijatelji, stari – novi i novi – novi. Neka, život je takav, ali ja tamo više nisam spadao.
Ne mislim ovdje bubetati gluposti kojih sam se i sam naslušao: što ti je to trebalo, imaš svoj poziv, što ti treba politika i tome slično. I meni je trebala politika i ja sam trebao njoj u važnom trenutku hrvatske povijesti. Prije toga trenutka politika se bavila nama, a onda je došlo vrijeme da se mi bavimo njome. Po mome mišljenju i u mome slučaju angažman u politici nije trebao potrajati dugo. Ja sam sebe vidio kao privremenu podršku, podršku s uvjerenjem i odanošću ideji i osobama. Zato sam u početku razumio i Vladu koji je bio neusporedivo pozvaniji politički se aktivirati. Pitanje je bilo: u kojoj mjeri, u kojoj ulozi, s kime i zašto? Za mene je Vlado ponajprije bio častan intelektualac, nisam mislio da će se znati nositi i s drugim licima i zahtjevima politike. Nije bio osobit u doticaju sa svakodnevicom, bio je pjesnik, slabo organiziran, u praktičnim stvarima ovisan o drugima. Bio je u životnoj zavadi sa svime što je usustavljeno, kompromisno, zakulisno, osmišljeno i suprotstavljeno po stranačkim statutima i stezi, ostvarivo dizanjem ruku i zbijanjem redova. Zato sam od početka do kraja s tugom pratio Vladin život u politici. I dalje sam ga volio i cijenio, ali mu se nisam približavao, jer nisam imao srca reći mu što mislim. A lagali jedan drugome nikad nismo, ni on meni niti ja njemu. Znali smo prešutiti, ali ne i lagati. Ne vjerujem ni da ga je zanimalo moje mišljenje: Vlado je odabrao drugo okruženje i vidio sebe kao prvoga u tom okruženju. Povremeno smo se susretali i izljubili, pitali za obitelj i otišli svaki svojim putem. Daleko su bili dani naših prijateljskih i obiteljskih susreta, davno je nestala jedinstvenost i solidarnost hrvatskih disidenata, davno su se prestali družiti i međusobno podržavati, sve su se više udaljavali i suprotstavljali. Bilo je tu i mnogo taštine, subjektivnih slika o sebi samima, sukoba viđenja hrvatske stvarnosti i budućnosti, pa i prozaičnih interesa.
Najviše me je smetalo što su se u Vladin život vratili mnogi koji su utekli i pritajili se u vrijeme opasnosti. Među njima i oni koji se osamdesetih nisu usudili kupiti ili samo uzeti njegove samoizdate: iako je Vladi bilo zabranjeno javno djelovanje on je objavio tri sveska šapirografiranih pjesama, eseja i drugih tekstova. Pomažući oko njihova uvezivanja i raspačavanja pokušao sam skupiti i neki novac za pomoć Gotovčevima. Nosio sam punu torbu tih izdanja, nudio ih ljudima za koje sam vjerovao da će ih uzeti, pročitati i priložiti neki dinar. Bio sam zabezeknut reakcijama straha i odbijanja. Nažalost, tako su reagirali i oni od kojih to nisam očekivao, a dio njih se kasnije našao uz Vladu u trenucima hrvatskog trijumfa, Vladine popularnosti i društvene rehabilitacije.
Poslije mnogih godina bez intenzivnih doticaja s obitelji Vlade Gotovca, ovih dana u moj se život vratio novi naraštaj Gotovčevih, Anina kćer Dinka, moje kumče. Dolazi kao studentica glume, suradnica u histrionskom kazališnom projektu. Priželjkujem da je dobra glumica, da je mogu podržati s punim uvjerenjem i odgovornošću. Sretan sam da opet mogu navijati za Gotovčeve, za Vlastine i Vladine potomke.