Tek što su završila gostovanja Glumačke družine Histrion u Zagorju, a Adam Končić i njegovi suradnici proslavili još jedan uspješan Glumački festival u Krapini, već nas je Goran Navojac ugostio na BOK-u, kazališnom festivalu u Bjelovaru. I Bjelovarčani su bili ljubazni domaćini histrionskoj glumačkoj ekipi, a mene je čekala čast i ugodna dužnost domaćina Festivala glumca u Slavoniji. Ove je godine Županji pripala čast grada – domaćina, a čak 20 predstava izveli su glumci iz cijele Hrvatske u Županji, Vinkovcima, Otoku, Iloku i Vukovaru. Predajući mi ključeve grada gradonačelnik Županje gospodin Davor Miličević spomenuo je kako sam kao ministar kulture prvi financijski pomogao Festivalu glumca, a ja se zahvalih prigodnim govorom. Podsjetio sam mnogobrojnu publiku da sam kao prvi ministar kulture nazočio svečanom zatvaranju prvog i drugog Festivala glumca (1994. i 1995.) te da je Festival nastao u bremenitim okolnostima kad su srpsko-četničke horde svakodnevno gađale granatama i Vinkovce i Županju, a Ilok i Vukovar još su bili okupirani. Rekoh i to da mi je još uvijek u živom sjećanju podjela nagrada na drugom Festivalu u Županji, kada sam laureatima zahvaljivao na doprinosu hrvatskoj kulturi uz zvukove detonacija bombi iz nevelike udaljenosti. Nitko se u prepunoj dvorani “Kristal” nije dignuo ili otišao, a ja sam se našalio rekavši da su to počasne kanonade u čast nagrađenima.

Želeći svoj ovogodišnji govor završiti u glumačkom stilu poslužih se riječima najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića uz opasku: “da nije najveći, ne bi ga Srbi stavili u svoju antologiju srpske srednjovjekovne književnosti”. Publika je moj govor nagradila gromoglasnim odobravanjem. Kasnije sam čuo da ipak nije svima bio po volji te da se zbio i mali eksces: srpski konzul iz Vukovara demonstrativno je napustio dvoranu u društvu vrlo ljutite supruge. Koje li osjetljivosti i dosljednosti u vezi opće poznate činjenice posizanja za hrvatskom baštinom – uzmemo li u obzir i najnovija “kulturna događanja” slične vrste, primjerice ona u vezi s Krležinim djelima!

Da, Festival glumca me je razgalio: zanimljiva kazališna događanja, proljetni ugođaj, gostoljubivost domaćih ljudi, druženje s kolegama – sve je bilo lijepo i ugodno. Ipak, stalno su navirala sjećanja na ratnu prošlost i na prve poratne godine te na moje nekazališne djelatnosti iz tog vremena. Podsjećanju na prošlost pripomogli su i susreti s dragim i cijenjenim osobama poput bivše gradonačelnice Vukovara Zdenke Buljan i ravnateljice vukovarskog muzeja Ruže Marić. No, ugodu moga boravka u Slavoniji kvarila je i naša trenutačna stvarnost, posebice oni crni oblaci koji su se nadvili nad nama nakon presuda haškog suda. Nažalost, moje davne slutnje i tvrdnje da se u Haggu ne sudi hrvatskim generalima nego hrvatskoj politici iz devedesetih, obistinile su se usprkos mojim željama da tako ne bude.

Nakon smrti predsjednika Tuđmana i mog odlaska iz politike (2000.g.) rijetko sam po pitanjima političke naravi bio interesantan našim medijima. Znali su me nazvati i pitati za mišljenje kad su se događale “krupne” stvari. Bilo je to, primjerice, kad je uhićen Gotovina i kad je završilo suđenje izricanjem sramotne presude. No, te moje izjave nikada nisu ugledale svjetlo dana. Možda nisu bile interesantne urednicima, a sigurnije je da nisu udovoljavale političkim interesima njihove uređivačke politike i nisu se uklapale u jednodušno “kokodakanje” onih koji su im bili po mjeri i koji su prošli njihovu – cenzuru.  Kad je uhićen Gotovina rekao sam da će u njegovu slučaju, nažalost, na djelu biti političko suđenje, tj. da mu je osuda unaprijed napisana – kako se to zbilo i sa Zrinskim i Frankopanom u Bečkom Novom mjestu 1671. godine. Umjesto mog razmišljanja čitao sam sutradan u novinama izjavu uvaženog kolege Pere Kvrgića koji kazaše da Gotovina treba svoju nevinost dokazati na sudu i da je dobro da je konačno uhićen. Dakle, medijski je prihvaljiviji bio stil retorike tadašnje hrvatske političke vrhuške: locirati, identificirati i uhititi.

Na pitanje novinarke iz zadarskog Hrvatskog lista bih li “otkucao” Gotovinu da znam gdje se skriva rekoh: Ne bih nikad, pa čak ni onda! Mnogi od upitanih iz javnog i političkog života gotovo su se natjecali u revnosti tko bi ga prije – da budemo jasni – izdao, a danas su im puna usta zgražanja nad presudom Gotovini i Markaču. I sada, kad se dogodilo što sam očekivao, komentirao sam, naravno, u svom stilu, rekavši da moramo stalno, zbog onih koji dolaze, zbog mladih ljudi, ponavljati da je Hrvatska za međunarodnu zajednicu bila neželjeno dijete, a nas koji smo je željeli i stvarali danas “belosvetski tipovi” prozivaju i vrijeđaju kao ”rigidne nacionaliste”. Rekoh još i to da sam ponosan što sam u svojstvu ministra kulture bio članom vlade, koja je u Haggu proglašena, ni manje ni više, nego zločinačkom i kojoj se kao krimen pripisuje – udruživanje zbog zločinačkog pothvata protjerivanja Srba.

Imao sam priliku, dva dana nakon “Bljeska”, razgovarati sa srpskim stanovništvom u selu Gavrinica, koje se spremalo put Srbije. Veljko Barbieri, vrstan pisac i poznati gastronom, koji je časno i požrtvovno sudjelovao u teškim ratnim zbivanjima u Slavoniji, mislio je da bi ih koja moja lijepa riječ mogla odvratiti od nauma da napuste svoje domove. Odazvao sam se njegovu pozivu, jer sam bio u tom kraju. Točnije, putovao sam u Jasenovac, gdje sam u svojstvu izaslanika predsjednika Tuđmana trebao položiti vijenac, kao odgovor na vijesti iz srpskih medija da je naša vojska srušila Bogdanovićev spomenik. U susretu sa Srbima u Gavrinici uvjeravao sam ih da im naše vlasti, a konačno i UNPROFOR, garantiraju sigurnost, osim onima koji su počinili zločine, etc… Njihov odgovor bijaše da ništa ne rade po svojoj volji već po odluci Beograda. Rekoh im da je njihov glavni grad Zagreb. Nažalost, poslušali su svoje diktatore iz Beograda, koji su odgovorni za njihovo neprijateljstvo spram hrvatske domovine i za napuštanje zavičaja.

Stoga, gospodo haški suci, imate pravo. Postojao je udruženi zločinački plan, ali on nije skovan na Brijunima već u Srpskoj akademiji nauka i zove se “Memorandum”. Prema nekim glasinama iz bivše prestolnice, piše se – novi. Sudeći po dilanju transkripata iz Ureda predsjednika RH, mnoge pobornike imao je taj dugovječni srpski plan i ovdje, u srcu Hrvatske, i još uvijek ih ima. Zato sam u izjavi u povodu haške presude uputio i kritiku našim političarima, rekavši da se nisu dovoljno bavili obranom generala, a neki su bili zauzeti bogaćenjem kao vlastitom “pripremom” za ulazak u Europu – krađom i rasprodajom hrvatskih resursa vitalne važnosti.

Eto, sad ste se mogli i sami uvjeriti da moje izjave nisu bile zanimljive za objavljivanje, jer sve što sam kazao već odavno zna svaki pošteni Hrvat i domoljub, a tih je, hvala Bogu, još uvijek mnogo. Pa ćemo, možda, jednog dana… Dotle, ja i dalje uživam u jedinom mom pravom pozivu, glumačkom i histrionskom. Našom ćemo predstavom otvoriti još jedan festival, onaj u Pakracu. I za Pakrac me vezuju sjećanja i iskustva iz ratnih vremena, ali – radije ću misliti na moj zagorski raj u Stubakima, posaditi jorgovan ako ne bude prekasno, pripremati ljeto na Opatovini… i nadati se najboljem.

Vaš Zlatko Vitez