Zabočanina Dragutina Cvijetića, rođenog u Drnišu 1945. godine dobro pozna zagorska likovna publika jer je izlažući diljem većih i manjih gradova u županiji, od Klanjca do Stubice, te Pregrade do Bedekovčine učinio svoja slikarska postignuća vidljivim svakom imalo znatiželjnom oku. Jedna od njegovih slika krasi i moj ured. Ne pišem ovo bez razloga jer u slici koju mi je Cvijetić poklonio nalazim upravo ono što suvremenom čovjeku bespovratno nedostaje, a to je osama. Kao izraziti portretist zagorskih pejzaža koji slike lišava nepotrebnih detalja poput ljudi, životinja, tehnike, svojstvenih mnogim autorima ovaj nam slikar u tehnici ulja na platnu daruje Zagorje viđeno kroz specifične slikarske vizije. U svojim radovima pokazuje nam Zagorje kakvog gotovo da i nema, kakvo je ono bilo prije industrijskih novotarija, žica, prometala, asfalta.
Njegovo je Zagorje izbrazdano utrtim puteljcima i plitkim potocima, nastanjuju ga stare napuštene hiže na obroncima kapastih brežuljaka ili u podnožjima niskih zaravni pod Bračakom, Bedekovčinom i oko Zaboka. Lišeni živućih, animalnih likova njegovi vidici i krajolici pozivaju da ih mirno gledamo i šutimo. Jer pred slikom, bojom, potezom kista i ne treba doli šutjeti i čutiti ljepotu koju je stvoritelj prosuo među nas. Cvijetić svoje pejzaže često kontrastivno dijeli horizontalno u dva dijela: zemaljski i nebeski. Ovaj donji, zemljani je mrk, taman, gust i u sjeni, a nebeski često prozračan i svijetao. Suprotstavljeni prolazno i neprolazno, zemaljski smrtno i nebeski besmrtno u vječitom i neraskidivom dvojstvu i opreci dajući tako slici specifičnu atmosferu ispunjenja pred ljepotama Hrvatskog zagorja tako da zaboravljate što je slika, a što svijet ispred vas. Njegovi slikarski akordi prelijevaju se u dubinu u mnoštvu nijansi što se smjenjuju kroz godišnja doba od bujnog proljeća preko punine jeseni do zimske bjeline. Cvijetić svom dušom ljubi zagorski krajolik kao da mu je rodni drniški zavičaj, ali se isto tako oduševljava stvaranjem, slikanjem i vlastitim novostvorenim dijelom svijeta sažetim u četverobridnom okviru sazdanom od boja, kistova i duše koja svjesna brodi između pospanih hodača.
Vesna Gregurović, dipl.bibl.
Njegovo je Zagorje izbrazdano utrtim puteljcima i plitkim potocima, nastanjuju ga stare napuštene hiže na obroncima kapastih brežuljaka ili u podnožjima niskih zaravni pod Bračakom, Bedekovčinom i oko Zaboka. Lišeni živućih, animalnih likova njegovi vidici i krajolici pozivaju da ih mirno gledamo i šutimo. Jer pred slikom, bojom, potezom kista i ne treba doli šutjeti i čutiti ljepotu koju je stvoritelj prosuo među nas. Cvijetić svoje pejzaže često kontrastivno dijeli horizontalno u dva dijela: zemaljski i nebeski. Ovaj donji, zemljani je mrk, taman, gust i u sjeni, a nebeski često prozračan i svijetao. Suprotstavljeni prolazno i neprolazno, zemaljski smrtno i nebeski besmrtno u vječitom i neraskidivom dvojstvu i opreci dajući tako slici specifičnu atmosferu ispunjenja pred ljepotama Hrvatskog zagorja tako da zaboravljate što je slika, a što svijet ispred vas. Njegovi slikarski akordi prelijevaju se u dubinu u mnoštvu nijansi što se smjenjuju kroz godišnja doba od bujnog proljeća preko punine jeseni do zimske bjeline. Cvijetić svom dušom ljubi zagorski krajolik kao da mu je rodni drniški zavičaj, ali se isto tako oduševljava stvaranjem, slikanjem i vlastitim novostvorenim dijelom svijeta sažetim u četverobridnom okviru sazdanom od boja, kistova i duše koja svjesna brodi između pospanih hodača.
Vesna Gregurović, dipl.bibl.