Moj vjenčani kum Arsen ovjenčan je bezbrojnim nagradama i priznanjima no ovih su mu dana stigle u ruke dvije koje su mu, po njegovu kazivanju, posebno drage: Zlatna plaketa “Zvonimir Golob” i nagrada “Ante Kovačić”. Prvu mu je dodijelila Udruga branitelja i udovica Domovinskog rata “Podravka” iz Koprivnice, a drugu Ogranak Matice hrvatske iz Zaprešića. Uz nemjerljiv doprinos koji je dao Krapinskom festivalu to mi se učinilo dobrim povodom da mu posvetim ovu kolumnu.

S Arsenom sam se prvi puta profesionalno sreo u Dramskom kazalištu Gavella 1973. Još sam kao gimnazijalac pripadao ljubiteljima Arsenove poezije i glazbe i maštao dan kad ću ga upoznati. Kako bi Arsen rekao: “Sve me vodilo k tebi”! Arsena i mene spojilo je kazalište. Kosta Spaić je režirao “Holderlina” P. Weissa, Arsen je pisao glazbu, a kad nije imao pjevačke angažmane svirao je flautu u malom orkestru. Ja sam glumio mladog Sinclera i pjevao Arsenove songove. Sjećam se songa “Sve više rastu kursi na našoj burzi”. U predstavi su nastupali i studenti Akademije dramskih umjetnosti. Mi mladi nismo imali baš nikakvu spoznaju što znače ti “kursi na našoj burzi”, pa smo se na pokusima zafrkavali pjevajući “Sve više rastu kur..”. Profesor Spaić se ljutio, a mi smo našu zafrkanciju pravdali našim nepoimanjem smisla “kursa” i “burze”. Kad smo priznali naše neznanje Spaić se smrtno uozbiljio i reče nam: “Ne daj vam, deco, Bog da to i doživite!”. I eto, doživjesmo i to! Sad znamo.

Mislim da je Arsenu pisanje glazbe za “Holderlina” bilo vatreno krštenje u kazalištu. Poslije toga u Gavelli sklada glazbu za predstavu “Skup” Marina Držića, također u Spaićevoj režiji. Predstava je počinjala stihovima “Što se ima, to se dava, tko sve dava, vele dava, a tko srce dava, svega sebe dava”, a Arsen je meni povjerio pjevanje tog početnog songa. I tako je započelo naše dugogodišnje prijateljstvo i do danas neprekinuta suradnja s Histrionima.

Od “Domagojade” 1975. do danas Arsen je što skladao, što ispjevao, što glazbenom kulisom oplemenio i začinio točno 22 Histrionske predstave. Ne raspolažem statistikom koliko je Arsen skladao za druga kazališta, ali pouzdano znam da je uz stalnu suradnju s Dramskim kazalištem “Gavella” i sa svim nacionalnim kazališnim kućama u Hrvatskoj, često surađivao i s ITD-om, Zagrebačkim kazalištem mladih, Žar pticom, Kerempuhom, Komedijom, te s mnogim neovisnim kazališnim grupama, a posebnu ljubav iskazivao je prema lutkarskim kazalištima. Čini mi se da je jednom spomenuo više od dvije stotine suradnji u kazališnim predstavama.
Arsen, uz sve talente koji su ovdje već spominjani, kao rijetko tko u našem glumištu – a rekao bih i u našoj kulturnoj zbilji – ima nepogrešiv osjećaj za ono što je dobro. Moja pozamašnost je mnogo od njega naučila i zbog toga sam mu silno zahvalan. Jedan od najbitnijih čimbenika dobre predstave je dobar ritam, a tu je Arsen nepogrešiv. I kad bi Arsen rekao “Tu bi škare imale nekaj za reći”, bez mnogo razmišljanja scena je bila štrihana.

U mnogim je Histrionskim predstavama Arsenova glazbena komponenta bila presudna. Ona je određivala i stil i kakvoću izvedbe (Domagojada, Glumijada, Diogeneš, Kavana Torso, Dnevnik malog Perice), a u tom smislu prisjećam se i predstava “Inspektorove spletke” u zagrebačkom HNK i “Gorki, gorki mjesec” u ITD-u.

Kazališni pokusi mogu biti mučni, gotovo besmisleni, ali kad bi se na njima pojavio Arsen sve bi oživjelo. Arsen je uvijek iz svog bogatog “zabavnog i odgojnog” repertoara donosio i poneku pošalicu, koja bi u tili čas promijenila atmosferu, razgalila glumce, a pogotovo glumice. Njegov opori mediteranski humor u tren bi riješio mnoga redateljska nesnalaženja i savršeno bi točnim primjedbama secirao glumačke uratke. Često smo s nestrpljenjem čekali da se Arsen pojavi na probi sa svojom glazbom, jer ako nam ne ide gluma i predstava klizi prema dnu, pa valjda će Arsenova glazba i songovi to popraviti. I u većini slučajeve bi tako.

Arsen je jednom rekao: “Histrioni su plovili u doslovnom i prenesenom smislu. S njima sam od samog početka. S njima mi je bilo mučno, dosadno, dugo, loše plaćeno, neizvjesno i teško, strašno, loše ocijenjeno – osobito u vrijeme elitnih kazališnim gesta i grimasa, ali je to ipak moje najljepše provedeno vrijeme, i kazališno, i prijateljsko.” Od Arsenovih pjesama inspiriranih kazalištem i glumcima mogla bi se sačiniti zasebna zbirka; pjesme “Geste i grimase”, “Kad se Žarko baci”, “Nesreća nikad ne ide sama”, “Dno”, “Čovjek vulkan” i druge, usudio bih se reći, pravi su biseri hrvatskog pjesništva. Neodoljivo me podsjećaju na “Zganke za čas kratiti” F. K. Frankopana. Arsen je u pjesmi “Narudžba”, pisanoj za Histrionsku predstavu “Kad kralju ne sviđa se gluma”, napisao:

Djela Histriona
bez zla i bez mraka
jedina još vrijede
gledano iz zraka.

Ali, iz kojeg od vizure gledamo Arsenova djela, možemo samo konstatirati da je njegov kazališni “tihi obrt” od neprocjenjive važnosti za hrvatsko glumište. Bez njega je nezamisliv i recentni televizijski program, – “ozvučio” je i Vrdoljakovog “Tita” kao i bezbroj serija i emisija prije toga. Arsenova glazba i stihovi utkani su u naše živote, čine ih ljepšim, podnošljivijim, plemenitijim. Hvala ti, dragi i vječni Arsene.

Zlatko Vitez