Čini se da se s buđenjem prirode u proljeće budi i glumačka čeljad. Našeg Zagorja sin, Adam Končić, uspješno je i ove godine, uz svesrdnu pomoć čelnih ljudi Krapine i uz brojne sponzore, organizirao Glumački festival u Krapini. Zatim je Goran Navojac u svom rodnom Bjelovaru skupio šarenu glumačku bratiju; neki su došli i iz drugih država. Kad budete čitali “Moj pogled s Opatovine” već će u Slavoniji biti završen i sedamnaesti Festival glumca. Čak dvadeset i dvije predstave odigrane su u Vinkovcima, Županji, Iloku, Otoku i Vukovaru. Sudjelovao sam u osmišljavanju Festivala glumca i imao čast kao ministar kulture zatvoriti prvi festival održan 1994. u Vinkovcima, gdje je Festival i utemeljen i to u vrijeme kada je velik dio Vukovarsko-srijemske županije bio okupiran a sudbina Vukovara još bila neizvjesna.

Profesor književnosti Himzo Nuhanović svoju je ideju o festivalu priopćio svojim “slavonskim glumcima” – Zvonimiru Torjancu i Vanji Drahu, a Hrvatsko društvo dramskih umjetnika je tu ideju provelo u djelo. Osnovna ideja festivala bila je darivati kazališne predstave ljudima tog ratom ispaćenog kraja te oživjeti nadu u mirniju budućnost. Već u začetku je domoljubna Himzina ideja čvrsto povezala čelne ljude iz kulture Vukovarsko-srijemske županije i Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, a i ja sam kao ministar kulture pružio financijsku i pokroviteljsku potporu. U narednim je godinama pokrovitelj Festivala bio hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Utemeljen u ratnim, kazalištu nesklonim uvjetima, Festival glumca je usprkos svim nedaćama i teškoćama tijekom vremena postao nezaobilaznim čimbenikom suvremenog hrvatskog glumišta.
Ove je godine grad domaćin Festivala bio Vukovar. Zaželio sam, a organizatori Festivala su mi želju ispunili, da svoju posljednju predstavu “Garderobijera” Ronalda Harwooda u režiji Joška Juvančića, s kojom sam prošle godine proslavio 40. obljetnicu umjetničkog djelovanja, odigram u tom napaćenom gradu, simbolu suvremene Hrvatske. Cijelim putem do Vukovara u ušima su mi odzvanjali stihovi iz Shakespearove “Oluje”:

Svoj štap ću slomiti
zakopati ga duboko pod zemlju
i dublje nego se spušta visak olovni
potopiti ću svoju knjigu.

Da, odlučio sam definitivno reći zbogom glumi. No, ne napuštam ja kazalište, Histrione, Histrionski dom, Opatovinu. Samo reduciram glumu kao prevladavajuću sastavnicu svoga života, glumu na kazališnoj pozornici. Glumu kao opće obilježje ljudskosti i dalje ću prakticirati. Nije mi lako oprostiti se od svoje dječačke varaždinske ljubavi kojoj sam bio vjeran i kad sam povremeno preuzimao neke nekazališne uloge. Znam da napuštam najdraži mi dio života, najbolji dio sebe samoga – ako dopuštate da tako nešto postoji. Sad osjećam da ne mogu više, jer gluma na pozornici traži sve: zdravo tijelo i nadahnutu dušu, snagu Erosa – a toga mi je svega ponestalo. No, tko zna, i drugi su se glumci nekoliko puta opraštali – kaže moja žena. A ja kažem: najsretniji među nama na pozornici su se rastali od glume i od života.
Povijesni trenutak stvaranja hrvatske države donio mi je i neke druge javne uloge. Pripale su mi kao afirmiranom kazalištarcu i osobi koja je i u prethodnim, nesklonim vremenima iskazivala svoj svjetonazor. Ipak, nisam bio oduševljen ni sretan u svojim “političkim” ulogama i odahnuo sam kad su one završile. No, u tom sam kratkom vremenu naučio da je naš kazališni pogled na svijet, kao i svaki drugi profesionalni pogled, neminovno ograničen i isključiv, sam sebi dovoljan, čak i fahidiotski. Ispričavam se dragim kolegama i samome sebi, jer je ljepše misliti da je kazalište neki bolji svijet, zaštićena niša u strahotama dnevnih vijesti o zločinima i nesrećama, svijet koji se brani prepuštanjem drugima da vode “politiku”.
Bilo je lijepo svoju odluku okončati u Vukovaru, glumiti pred publikom željnom kazališnog događaja i susresti drage i časne ljude poput gospođe Zdenke Buljan, bivše gradonačelnice Vukovara i gospođe Ruže Marić, ravnateljice vukovarskog muzeja. Vezuju nas zajedničke uspomene na dane rata i poraća, nastojanja oko uspostave mira i kulturnog života u Vukovaru. Hvala Bogu, još postoje ljudi kojima je stalo i koji se sjećaju. Mojih kolega iz organizacije Festivala nije bilo: prepustili su me publici i sjećanjima. Nisam mogao spavati, pa sam istu noć krenuo u Zagreb i u rano jutro odjurio u moj zagorski raj. Pogled na šumu, vinograd, vrt i cvijeće, druženje s vrapcima koji su u oluku napravili gnijezdo: konačno mir i odlazak na počinak. Nisam tužan, kažem ženi telefonom, “nisam tužan” još od Havelove jednočinke u kojoj sam to stalno ponavljao. Sve je u najboljem redu, bolje i ne može biti. Razmete?

Vaš Zlatko Vitez