Prije trideset i pet godina, točnije 11. srpnja 1975. Glumačka družina Histrion zaplovila je bracerom Ljuboman u svoju kazališnu i inu avanturu. Prva postaja bio nam je Valun, lijepo malo mjesto na otoku Cresu, upisano u našu povijest spomenikom glagoljaštva – Valunskom pločom. Znakovit početak!

Sredinom 1970-ih bio sam mlad glumac, već sam imao svoje mjesto u hrvatskom institucionalnom glumištu. Igrao sam mnogo i to vodeće uloge, a snimao sam i za televiziju. No, odavno sam bio inficiran idejom o drukčijem kazališnom zajedništvu, o glumačkoj družini u kojoj glavnu riječ vode glumci. Prije dolaska u Zagreb imao sam i iskustvo s amaterskom dramskom skupinom iz rodnog Varaždina. Sve u svemu: iako mi je kao mladom glumcu jako dobro krenulo u Gavelli nije me to zadovoljavalo. Možete to nazvati i razlikama između institucionalnog i izvaninstitucionalnog kazališta: u prvome je početak i kraj svega bio redatelj koji je krojio sudbinu glumcu, predstavi, kazalištu u cjelini. Moji istomišljenici i ja sanjali smo drukčije kazališno zajedništvo i ostvarili smo ga na svoj način.

Danas, nakon tolikih godina, prepolovljenih milja, izvoženih kilometara i tisuća odigranih predstava, postavljam si ono čuveno pitanje viteza Tobije iz Shakespeareova Na Sveta tri kralja: Purqua dragi Viteže? ZAŠTO?

Prije svega zato jer smo kazalište htjeli približiti svojim sunarodnjacima izvan kazališnih središta, u malim mjestima, u kojima, poput Valuna, drijema hrvatska kulturna povijest. Htjeli smo u njihovim stanovnicima probuditi zanimanje za kazališnu umjetnost, za kulturu kao obilježje hrvatskog duha, za hrvatske pisce, klasike i suvremenike, za glumce, slikare, glazbenike…

Pamtim mnogo toga, mogao bih ispričati mnoštvo anegdota, ali je za mene bilo najvažnije iskustvo o prvom susretu gledatelja s kazalištem. Ostvarujući ideju o putujućem kazalištu ostvarivali smo ne samo zajedništvo kazalištaraca, nego i zajedništvo s publikom. Možda zvuči patetično, ali je doista bilo mnogo potvrda o jedinstvenosti toga susreta na terenu gledatelja, gdje je i teren i publika znala biti do tada netaknuta kazalištem.

Da, pamtim i da smo prvih deset godina sve radili bez novčane naknade, a poslovi su bili i oni najteži, nosački. To je također jedinstveno iskustvo, danas nezamislivo.
Osobno sam veoma cijenio Teatar u gostima i nastojanja kolege Relje Bašića da ostvari ideju putujućeg kazališta te da svoje predstave dovede i u mala mjesta. Samo onaj tko je radio taj zahtjevni posao, može znati koliko može biti težak. Iako su Histrionski počeci bili mladenački razbarušeni i neprofesionalni (u pogledu honorara), a članovi Teatra u gostima su bili etablirani kazalištarci, mislim da je obostrano riječ o odnosima poštovanja.

Zatim smo prije dvadeset i pet ljeta počeli kazališnim predstavama buditi dragi nam Zagreb uspavan ljetnom letargijom. Pratila nas je nevjerica i zloguka predviđanja o nedostatku publike, a pokazalo se da je publika brojna i zahvalna, spremna smijehom i pljeskom ispuniti histrionsku pozornicu na Opatovini. Zagrepčani su zahvalni što im Histrioni posvećuju pažnju. S Opatovine ih može otjerati samo kiša i to jaka.


Histrioni na Opatovini prvenstveno prikazuju hrvatska i zagrebačka djela te preferiraju hrvatsku literaturu koja govori o Zagrebu. Kada posegnemo za klasičnim kazališnim autorima, poput Shakespearea, i njih podomaćimo – kajkaviziramo i dovedemo u neki odnos s našom sredinom i vremenom. Vjerujem da smo u tome prepoznatljivi i drukčiji.
27. ožujak 2007. je dan zlatnim slovima upisan u povijest Glumačke družine Histrion. Nakon višegodišnje bitke ludi Vitez (kako su mi često znali tepati mnogi kolege) ostvaruje svoj životni san – otvaranje Histrionskog doma u Ilici 90.

Naravno, otkako djelujemo i u kazališnoj kući, u Histrionskom domu, nastojimo biti otvoreni i za druge kazališne mogućnosti, ali i tu prvenstveno afirmiramo domaće pisce, istaknute osobnosti hrvatskoga kazališta i djela vezana uz našu suvremenu povijest. U tom sam smislu osobito ponosan na Djecu sa CNN-a Amira Bukvića (i ostalih darovitih članova te obitelji!).

Ovogodišnju premijeru Histrionskog ljeta na Opatovini održat ćemo 31. srpnja. Riječ je o djelu Georgesa Feydeaua Lovački rog kojega je preveo i adaptirao Vladimir Gerić, a režira ga Dražen Ferenčina. Uloge tumače Adam Končić, Vid Balog, Nela Kocsis, Nada Abrus, Goran Koši, Slobodan Milovanović, Željko Duvnjak i Tara Rosandić. Feydeauovu komediju preselili smo iz francuskog u zagrebačko okružje iz sredine dvadesetog stoljeća. To je atmosfera koju je tako lijepo oživio Krešo Golik u filmu Tko pjeva zlo ne misli. Isto je djelo, pod nazivom Gospon lovac, prije tridesetak godina uspješno izvodio Teatar u gostima. U ovim teškim recesijskim vremenima najavljujemo mnogo zabave i smijeha na Opatovini. U srpnju, prije premijere Lovačkog roga, izvodili smo prošlogodišnju uspješnicu Mislibolesnik ili Hipokondrijakuš, a na put kopnom i morem krenula su Djeca sa CNN-a Amira Bukvića.

U trenutku naših visokih i okruglih obljetnica, 35. godišnjice djelovanja Glumačke družine Histrion i 25. godišnjice Zagrebačkoga histrionskog ljeta na Opatovini, ne mogu prešutjeti i neke naše nekazališne zasluge: Histrion je zaslužan za postavljanje spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici i za popularizaciju njezina djela te za obnovu povijesnih zdanja na Opatovini – Prišlinove kule i staroga gradskog bedema. Članovi Glumačke družine Histrion dali su svoj obol Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, sudjelovali su u humanitarnim akcijama, posebice u korist djece hrvatskih branitelja. Među nama je bilo i sabornika, a osobno se ponosim i ulogom ministra kulture i savjetnika predsjednika Franje Tuđmana, ma koliko to danas bilo obescijenjeno. No, većini je nas jedini trajni poziv predanost kazališnoj umjetnosti i kazališnoj publici, ma gdje ona bila. Kazališnoj ćemo publici služiti barem još trideset i pet godina: tako nam Bog pomogao!

Vaš Zlatko Vitez