Mjesec travanj u Hrvatskome zagorju! Promjenjiv, ćudljiv, sve topliji i zeleniji, propupao i prolistao! Koliko ljepote i životne snage uvijek nanovo otkrivamo u tom proljetnom mjesecu, u prirodi i u ljudima tog osebujnog kutka naše hrvatske domovine. Odavna osjećam da sam i ja sudionik te čarobne metamorfoze, da i ja trebam pridonijeti svoj mali dio: treba urediti vinograd, voćnjak, vrt. Treba pomoći prirodi u preobrazbi, treba pratiti njezin ritam i njezine boje, uživati što se život u prirodi obnavlja i nadati se da ćemo i sami doživjeti ponovno rađanje, obnovu, ili barem biti u dosluhu s prirodom, diviti se i biti sretnim svjedokom životnog ciklusa.

A onda se dogodi smrt, gubitak prijatelja, odlazak vrijednog čovjeka koji je posljednje godine svoga burnoga života proveo tu, u Hrvatskome zagorju, u Tuhlju. Da, u travnju smo izgubili Marijana, otišao je nepovratno, iako smo se više od tri mjeseca nadali da će dobiti tu bitku. Ali nije.

Marijan Petrović je bio Slavonac, rođen 1934. u Rešetarima. Iako domoljub, kao i mnogi drugi otišao je u potragu za boljom domovinom i pronašao ju je u Kanadi. U dugim desetljećima života u Kanadi bio je vrlo uspješan poslovan čovjek, osigurao je dobar život i budućnost svojoj obitelji, svojoj ženi i djeci. Ali je za to plaćao skupu cijenu: nikad se nije mogao uistinu odvojiti od zemlje svoga podrijetla, nikad je nije uspio zamijeniti novom domovinom. Patio je od bolesti mnogih naših iseljenika, od teške nostalgije. Prateći sve što se u Hrvatskoj događalo, bio je aktivan i u društvenom i političkome životu Hrvata u Kanadi. Kao i mnogi drugi pohrlio je u neovisnu Hrvatsku, bio je spreman za nju sve staviti na kocku. Razumljivo je da njegova obitelj nije u cijelosti dijelila njegova uvjerenja i žrtve: njegova su djeca odgojena u novog domovini, dvoje je tamo i rođeno. U trenutku teške odluke bili su odrasli ljudi s obiteljima i djecom. Nisu mogli slijediti oca, nisu proživjeli njegov život i dijelili njegove osjećaje. Za njih je Kanada bila jedina domovina, a Hrvatska “stari kraj”.

Nije riječ samo o iskušenjima i dvojbama Marijana Petrovića: tu tešku sudbinu dijele mnogi hrvatski iseljenici. Nažalost, nisu to jednostavne odluke, nisu u pitanju samo pojedinci, nego više naraštaja mnogih obitelji. Svaka je obiteljska priča hrvatskih iseljenika osobna, složena, sudbinska. Gledano unatrag možda je bilo prejednostavno pretpostaviti da je povratak hrvatskih iseljenika uopće moguć. No, trebalo je pokušati, nastojati zainteresiranima dati priliku i potporu. Tako je u novoj Hrvatskoj osnovano Ministarstvo povratka i useljeništva, a Marijan je Petrović bio njegov prvi i jedini ministar. Bio sam vrlo sretan kad sam doznao da su među brojnim sudionicima posljednjeg ispraćaja Marijana Petrovića bili i njegovi suradnici iz Ministarstva. Znači da je bio dobar čovjek i ministar. Bilo je i njegovih prijatelja i kolega iz političkoga i sportskoga života toga vremena: došli su odati počast njegovu trudu, ustrajnosti i dosljednosti.

Tih dana kad smo se suočili s Marijanovim odlaskom nebo je nad Europom bilo zatvoreno: vulkanska je prašina pokazala kako je krhka europska civilizacija! Marijanova djeca nisu mogla doletjeti iz Kanade, ali oni su bili u vrijeme Marijanova bolovanja i vjerojatno su već tada slutili da je riječ o oproštaju.

Na ispraćaju su se osobito iskazali Zagorci, njegovi sumještani iz Tuhlja. Uz prijatelje i poštovatelje koji su pristigli iz Zagreba i izdaljega uz Marijanov je odar bio i službeni i neslužbeni Tuhelj, susjedi i prijatelji koji su cijenili njegov izbor Tuhlja za život, ali i za vječni počinak. Pisane izraze sućuti Marijanovoj je udovici uputio i državni vrh: predsjednica Vlade i predsjednik Hrvatskoga sabora.

Kako sam bio među prijateljima koji su govorili na Marijanovu ispraćaju želim ovdje zabilježiti taj govor:
“Dragi Marijane, cijenjeni prijatelji, draga Kato!
Kako se dostojno oprostiti od Marijana Petrovića, Hrvata iz Slavonije ali i građanina svijeta, koji je utočište našao u ubavome kutku naše domovine, u Hrvatskome Zagorju? Kako reći zbogom, a očekivali smo još mnoge susrete, druženja, rasprave o prošlosti i sadašnjosti, razgovore u kojima je vječna tema bila naša domovina Hrvatska?

Upoznali smo se u tvojoj drugoj domovini, u Kanadi, u zemlji koja ti je dala priliku da ostvariš uspješan poslovni, obiteljski i društveni život. No, nikada nisi prebolio rastanak od Hrvatske, tvoje je srce ostalo u tvojoj prvoj i vječnoj domovini. Tu tvoju podijeljenost između dviju domovina uočio sam pri našemu prvom susretu: bilo je to davne 1976. godine kad je Dramsko kazalište Gavella gostovalo u Kanadi i SAD-u. Upoznao nas je Đimi Jurčec, glumac, tvoj prijatelj iz Zagrebačkog kazališta mladih u kojemu si radio prije odlaska iz Hrvatske.

Tih davnih dana u Kanadi i SAD-u iz tebe je izbijala nostalgija za Hrvatskom: na Hrvatsku si mislio u dugim godinama svog uspješnog života u iseljeništvu, zbog nje si se tamo bavio i športom i politikom. Nisi slučajno bio čelnik tamošnjeg nogometnog kluba “Croatija” i jedan od utemeljitelja HDZ-a u Kanadi. Ugošćavao si dr. Franju Tuđmana i prije njegova izbora za prvoga hrvatskog predsjednika. U dalekom Torontu stvarali ste planove za budućnost i osamostaljenje Hrvatske.

Kad je došlo sad il’ nikad na Tuđmanov poziv pohrlio si u svoju domaju. Nisi kalkulirao oko imetka, budućnosti pa ni obitelji. Bio si spreman sve dati Hrvatskoj, ali ona nije ispunila tvoja očekivanja. Razočaran i umoran već si se skoro vratio u Kanadu kada ti je predsjednik Tuđman povjerio Ministarstvo povratka i useljeništva. Bilo je to priznanje tvome angažmanu, kao što o njemu svjedoče i odličja koja si zaslužio. No, i tvoje i predsjednikove snove o povratku iseljenih Hrvata progutala je hrvatska stvarnost i razorile više sile.

Unatoč svemu ostao si ovdje i započeo svoj novi život između želja i mogućnosti, potkresanih krila ali prkosan. Bio si uporan u svome domoljublju, ali i sposoban vidjeti lice i naličje tog osjećaja koji ti je odredio život. Kritičan, ali uvijek odan Hrvatskoj, imao si snage i duha ne prepustiti se kuknjavi, nego se našaliti sa samim sobom. Da, u šali smo se međusobno oslovljavali s “rodoljube” ironizirajući sami sebe, ali zato nismo ništa manje voljeli svoju domovinu i brinuli se nad njenom sudbinom. Velika ti je utjeha bila tvoja žena Kata, dobre vijesti o tvojoj djeci i unucima u Kanadi, a – nadam se – da smo i mi, tvoji prijatelji, pomagali da se lakše nosiš sa svojom sudbinom.

Danas za tobom tuguju i moji Histrioni jer si bio vjeran gledatelj histrionskih predstava i naš dugogodišnji donator. Tvoja mi je Kata kazala da nisi imao neku svoju, posebno omiljenu pjesmu, no ja znam da te je jedna osobito dirnula kad god sam je govorio, a to je Matoševa “Gospa Marija”. Danas ću je izreći samo za tebe, za oproštaj.

Dragi Marijane, neka ti bude laka ova hrvatska gruda koju si toliko volio.”

Nažalost, u nas se često u medijima mnogi pametnjakovići upravo natječu tko će više izrugati i ocrniti ljude koji su stvarali neovisnu Hrvatsku. Toga nije bio pošteđen i moj dragi prijatelj Marijan. Za razliku od mene teško je to podnosio i često sam ga znao zateći zdvojnoga, žalosnoga i u vječnoj dvojbi: vratiti se u Kanadu ili ostati u svojoj Hrvatskoj. Ako ništa drugo posljednji je ispraćaj bio dostojan onoga što je Marijan dao svojoj domovini. Sjetih se Frica Krleže i njegovih “Balada”: “Pokapati smo znali furtinavek – gospocki.”

Zlatko Vitez