Ovih nas dana Hrvatska televizija obasipa prikazivanjem davno snimljenih dramskih emisija i serija u kojima mi glumci s tugom gledamo drage kolege kojih više nema s nama. Neminovno pomišljamo o našem glumačkom pozivu, o izloženosti javnosti i utjecajima svih mogućih udaraca ljudske sudbine. Glumačka je profesija, kao i novinarska, odavno prepoznata kao osobito stresna, koja slama i ljude u mlađim godinama. U tim otužnim prisjećanjima ima nekoliko svijetlih točaka, a jedna od njih je glumica, draga kolegica, Vlasta Knezović. Ovih je dana možete vidjeti u toj “retrospektivi” dramskog programa Hrvatske televizije koja, nažalost, svjedoči i o žalosnom stanju današnje televizijske proizvodnje koja se ne može ni kakvoćom niti količinom usporediti s negdašnjom.

Gledajući Vlastu u brojnim ekranizacijama bogate hrvatske literarne baštine, uvijek nadahnutu i lijepu, a posebno upamćenu po ulozi Vrtirepke u seriji “Prosjaci i sinovi” i Anđe/Omelije u “Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja”, zamislih se nad proteklim vremenom. Sjetih se da sam tako reagirao i prije nekoliko godina kad je Vlasta slavila visoku obljetnicu glumačkog rada i kad sam pisao prilog njezinoj monografiji. Priznajem da me je tada malko prestravila vijest o Vlastinoj obljetnici i monografiji. Naime, glumački smo život Vlasta i ja počeli istodobno, iste godine završivši kazališnu akademiju. Zar smo već tu, zar se svode računi? Tješio sam se da je Vlasta, koliko je poznajem, u stanju podvući crtu i … nastaviti gdje je stala. A onda sam i sam proslavio 40. godišnjicu, igram oproštajnu predstavu “Garderobijer”, pjevam i ubijam se pokušavajući održati Histrionski dom i njegov program nesklonom nam vremenu usprkos.

Vlastini i moji glumački putovi nisu se često susretali: diplomska predstava na Akademiji, nekoliko predstava u “Gavelli”, Vlastino sudjelovanje u histrionskim projektima. U jednom od njih, u “Gričkoj vještici”, moje divljenje izrazio sam joj odabravši je za ulogu carice – Marije Terezije. Vlastin raskošni talent, stas i glas rano su je odveli i u svijet filma i televizije. Bila je tražena i cijenjena na pozornicama i na ekranu, znana i popularna u Hrvatskoj i izvan nje.

Prateći njezinu glumačku sudbinu i pomalo rezimirajući, čini mi se da je Vlasta imala sve što je glumica u našoj sredini i u našemu vremenu mogla poželjeti. Dokazan uspjeh i status velike glumice svjedoče njezine brojne uloge, nagrade i dobre kritike, odana publika. Samo ona znade koje su joj glumačke želje ostale neispunjene, ako jesu. Čini mi se da je u tome pogledu prošla mnogo bolje od mnogih naših talentiranih glumica, kojih je uvijek bilo više negoli prilika i istaknutih ženskih uloga.

Znate već tu tužnu priču o ženskim ulogama u dramskoj literaturi, o razlikama po pitanju mladosti i “zrelosti” glumica naspram glumaca. U našoj kazališnoj produkciji u jednom naraštaju samo je jedna mogla biti Julija, Ofelija … odnosno Omelija/Anđa. Iako i mi glumci u mladosti možemo propustiti ulogu Romea i Hamleta, veća nam je mogućnost nadoknaditi propušteno drugim (karakternim!) ulogama mladih, ali i zrelih muškaraca kojima obiluje dramska literatura. Čini se da se naša zrelost bolje vrednovala od zrelosti naših kolegica i da je u nas, barem do nedavno, bilo daleko teže proživjeti život glumice negoli glumca. No, kako žene u novije vrijeme u kazalištu preuzimaju sve više odgovornih ne glumačkih uloga, očekujemo teške dane za nas zrele muškarce i glumce.

Vraćajući se Vlasti i vremenu koje je za nama ne mogu zatajiti moje poštovanje prema njezinim ne glumačkim uspjesima. Među njima ističem njezino materinstvo i otkriće drugog poziva – bavljenje slikarstvom. Prepletanje dviju umjetnosti u potrazi za smislom, ljepotom i ravnotežom, obilježava Vlastinu životnu filozofiju. Ili, kako sama kaže: “Nađem ponekad iskricu boje, nit smisla, pa ih opet izgubim, vječno gladna ljepote i oblaka, radujem se svakom novom danu i mogućnosti učenja i leta.”

Moram priznati i to da sam Vlasti pomalo zavidan: gledajući je strogim okom filmske kamere Fadil Hadžić joj je s puno ljubavi i poštovanja napisao da je “na granici vizualnog rentabiliteta”. Kad sam se ja zaoblio izrazi su bili opaki, a ubrzo sam, obeshrabljen, daleko prešao sve granice. Vlasta vlada svojim granicama: i danas je lijepa i uspješna žena, rasna i talentirana glumica, koja bez straha može baciti kratak pogled unazad i onda energično potegnuti naprijed. O tome svjedoče i njezina glumačka ostvarenja u dramskom programu Hrvatske televizije, koja su nam vjerojatno ponuđena u nedostatku recentne dramske proizvodnje. Hvala Bogu i na toj sreći u nesreći: sjajno je vidjeti što su mogli i umjeli naši pisci, redatelji, glumci i svi drugi televizijski poslenici prije najezde jeftinog smeća iz svjetskog televizijskog biznisa.

Vaš Zlatko Vitez