U ovom našem geopolitičkom, društvenom i kulturnom, pa tako i kazališnom ozračju, bolje reći “zverinjaku”, rijetki su ljudi a kamoli glumci (u skladu s onom Goetheovom “Glumcu ću oprostiti svaku ljudsku grešku, ali čovjeku niti jednu – glumačku”) koji su sačuvali svoj moralni, ljudski i glumački integritet. Kad bi me netko danas, nakon više od 40 godina bavljenja kazalištem, upitao koga bih među kolegama mogao istaknuti kao uzor, ne bih se dvoumio. Ne želim biti sudac vremena ili nametati svoje kriterije, ali moj izbor je lagan: uzor je Bobi, Josip Marotti.

Kad pomislim na Bobija i najružniji mi dan postane ljepši i smisleniji, a naš, često gorak hljeb, slađi. Bobija sam upoznao 1968. ujesen, došavši na prijemni ispit na Kazališnu akademiju. Većina nastavnika, koje smo upoznali u postupku ulaska u uži izbor, činila se nekako “premudrim”. Držali su se kao antički spomenici, distancirajući se od nas i naše namjere da studiramo glumu kao da smo nakanili na Olimp ili na Mjesec. Među njima je jedino Bobi djelovao umirujuće, šalio se s nama želeći razbiti našu ukočenost i strah od mogućeg neuspjeha. Za mene je taj ispit bio pitanje života ili smrti, morao sam proći, osjećao da to silno želim i da mogu. Izbjegavao sam “spomenike” (kao što ih i danas izbjegavam) i čekao Bobija i njegove savjete o programu koji sam priredio (monolog i recitacija). Bobi me ohrabrio, ispravio nekoliko krivih naglasaka i dobacio mi: “Nemoj biti tak natmuren i ozbiljan.”

Bobi je, uz Dragu Krču, vodio klasu prve godine glume. Ta godina, 1968/69. bila mu je posljednja na Akademiji, jer je u to vrijeme bio vjerojatno najpopularniji i najtraženiji glumac u bivšoj državi. Sjetite se samo – “problema nema”! Gotovo nije bilo drame Televizije Zagreb u kojoj nije igrao zapaženu ulogu. Vrhunac je bio Maestro u “Maestrovoj smrti” Ranka Marinkovića (za radijsku verziju te uloge dobio je Nagradu Grada Zagreba). Prezauzetost glumom udaljila ga je od pedagoškog rada. Mislim da je to velika šteta i da su mnogi studenti glume ostali prikraćeni dragocjenih savjeta i “tajni” glumačkog zanata koje je nesebično i jednostavno prenosio mlađima ne praveći od toga “veliku misu”.

Sudbina je htjela da smo se već 1972. godine našli na zajedničkom poslu u predstavama “Gavelle”. I tu je nama početnicima savjetovao o glumi, ali i o životu, primjerice: “Deca, uživajte, volite se, nemojte se svađati, jer život tak brzo leti”. Sjećam se da nije trpio često zamorne i dosadne “samoupravljačke seanse”, pa je i na tim sastancima njegova riječ djelovala smirujuće.

Sedamdesetih godina mnogi kolege nisu s odobravanjem gledali na osnivanje neovisnih kazališnih skupina, komentirajući: “Imate ‘Gavellu’ – što će vam ‘Histrion’?” Bobi nas je itekako podržavao i bio zainteresiran za život nas “otpadnika”. Zajedno s profesorom Vladimirom Filipovićem bio je članom žirija Godišnje nagrade Udruženja dramskim umjetnika Hrvatske koji je “Histrionu” dodijelio nagradu za najbolju predstavu u Hrvatskoj 1979. godine. Dodijeliti nagradu neinstitucionalnom kazalištu u to je vrijeme bilo neočekivano, skoro nezamislivo, presedan svoje vrste. S današnje distance možda zvuči nevjerojatno, ali za tu je odluku trebalo i druge vrste hrabrosti i morala, jer su istodobno “Histrioni” i ja osobno prozivani i napadani zbog “nacionalizma”.

Bobi je, na neki način, i glavni “krivac” što sam se uz glumački, redateljski i organizacijski posao obreo i u “društvenom”, odnosno strukovnom angažmanu, a kasnije, s dolaskom hrvatske države, i u političkom. Nakon što mu je istekao mandat predsjednika Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske Bobi me je 1983. predložio za svoga nasljednika, a kolege podržale. No, tada je za takvu društvenu funkciju trebalo udovoljiti i “višim silama”, biti “podoban” po kriterijima Gradskog komiteta, što je prvenstveno značilo biti članom Komunističke partije. Kako to nisam bio, a bio me glas zadrtog “nacionaliste” Bobi je je izjavio: “Ni ja se s njime politički ne slažem, ali je to dečko koji hoće i zna delati! ” Eto, tako nas je Bobi učio demokraciji i toleranciji kad se o tome na balkanskim prostorima nije ni sanjalo. Nije mu slučajno česta poštapalica bila: “Deca, pa mi smo za njih – Evropa!”

Godine 1986. Bobi postaje članom “Histriona” i do današnjih dana svako ljeto igra na Opatovini i ponosno nosi titulu “najmlađeg histriona”. Početkom 1992. Bobi me obavijestio da mora operirati kuk, ali da će se do ljeta oporaviti te da s njim računam. Upitao me još kad će biti prva proba. “Početkom lipnja” – rekoh. Posjetio sam ga na postoperativnom oporavku u Krapinskim Toplicama. Šokirao me odlukom da prema savjetu liječnika operira i drugi kuk. Bio je već travanj, pa sam spontano reagirao: “Onda te nemamo ovoga ljeta.” Bobi je mirno odgovorio: “Ja sam ti na prvoj čitaćoj!”. Odgovorio sam mu da će biti dobro dođe li desetak dana prije prve predstave. Početkom lipnja sazvao sam prvu probu “Viteza slavonske ravni”. Čitajući podjelu i tumačeći što tko igra ispričao sam Bobijev izostanak oporavkom od dviju operacija. Počeli smo čitati tekst kad se začulo bučno kucanje na vratima. Viknuh: “Tko se to zafrkava! Tišina!” kad se vrata otvoriše i na njima se pojavi Bobi na štakama, s komentarom: “Onda, Zverina, jesam rekel da bum došel na prvu probu!” Za one koji ne znaju, Bobi mi je od milja prišio nadimak Zverina, ne znam zašto!
Dan poslije prve izvedbe “Krležijade” koju su “Histrioni” postavili u prigodi obilježavanja 100. godišnjice rođenja Miroslava Krleže od Bobija sam dobio sljedeće pismo:


“Dragi moj Zlatko,
bio sam sa suprugom Anđelom na premijeri ” Krležijade” 23. ožujka 1993. godine – pa kako Te nisam dočekao i čestitao – činim to u znak zahvalnosti za veliki kazališni događaj – ovim kratkim pisamcem.
Ti i svi sudjelujući – učinili ste od jednog kolaža – “Krležijadu” – takav ugođaj, takav događaj – jednom riječi vrhunsku predstavu u pravom histrionskom duhu i stilu – ostvarivši veliko osvježenje u današnjoj našoj kulturnoj i političkoj stvarnosti.
Krleža kaže da je dobar glumac onaj kome publika vjeruje da je iskren – svi ste vi jučer bili – od režije, glumaca, scenografa, kostimografa, koreografa i svi sudjelujući – ISKRENI i svojim velikim srcem pridonijeli jučerašnjem trijumfu scenskog stvaralaštva.
Dragi moji Histrioni – sve što se radi punim uvjerenjem – punim srcem – može ostvariti ovakav rezultat – ne godišnjeg uspjeha – već vrhunskog dometa desetljeća!
Svima iskrene čestitke,
naprijed Histrioni
Tvoj stari Histrion
Bobi


To mi je najdraže “kazališno” pismo koje sam primio, a bilo je i drugih, a među njima je, nećete vjerovati, bilo i pohvalnih. U međuvremenu je Bobi proglašen i “najhistionom” i ustalio se kao zaštitni znak i obvezatan sudionik histrionskih projekata. Redatelje koje angažiram za realizaciju tih projekata, ako je potrebno, podsjećam da u podjeli ne zaborave Bobija. Kad je Dražen Ferenčina pripremao “Doktora pod mus” (Moliera kajkaviziranog od Gerića) nikako nije nalazio ulogu za Bobija, niti nakon što sam mirno predložio da onda tu ulogu napiše. Ni pisanje mu nije išlo, na probi sam ga zatekao zdvojnog i gotovo plačljivog, pa sam morao podviknuti: “Neka se Bobi pojavi s malim kolicima i neka viče ‘Peska belego’. Za razliku od tvojih “zvijezda” sigurno će i s time svaki put dobiti pljesak.” Naređeno, učinjeno! Da, Bobi je svaki put dobio aplauz na otvorenoj sceni. Aplauzi i kritika potvrdili su onu poznatu: nema malih uloga, nego malih i velikih glumaca. A Bobi je doista veliki glumac, dobar čovjek i najmlađi histrion.

Zlatko Vitez