Da, nije lako priznati, ali kazalište je u nas izgubilo na važnosti. O njemu više ne promišljaju i pišu kvalificirani znalci i ljubitelji, na njega može pljucnuti svaka šuša – da ne kažem nešto gore.

S nostalgijom se prisjećam svojih glumačkih početaka sedamdesetih godina kada su kazališne kritike pisali Nikola Batušić, Veselko Tenžera, Željko Falout, Petar Brečić, sve kazališni znalci i “muži od pera”. Nažalost, neki već dugo nisu među živima, a prije nekoliko mjeseci napustio nas je i posljednji dobri duh kazališta, akademik i moj dragi profesor dr. Nikola Batušić. Zbog narušenog zdravlja nije mogao doći na moju proslavu 40. godišnjice umjetničkog djelovanja, ali mi je poslao pismo u kojemu je između ostalog napisao: ”Dragi Zlatko, dopusti da ti kao tvoj nekadašnji profesor, a potom i suputnik tvoje impozantne teatarske karijere izrečem velike i neskrivene čestitke. Pratio sam tebe i tvoje Histrione od prvih koraka, odmah prepoznao plemenitost i svrsishodnost tvoga poslanja. Jer Histrioni su bili i, nadam se, ostaju nacionalnom teatarskom misijom koja će u povijesti hrvatskog glumišta biti zasigurno dolično upisana.” Eto, tako akademik Nikola Batušić o Histronima.

Poslije spomenutih korifeja znanja i duha iz tog nam je naraštaja ostala samo jedna dama koju ne želim omalovažavati, iako je pomalo isključiva: ne skriva da drži samo do svoga mišljenja i odabira, te smatra da sve drugo u glumištu nije vrijedno pozornosti. No, mora se priznati da ona i stvara i promišlja kazalište – na svoj način. Posljednjih godina podosta “prepoštovanih damica” vedri i oblači u našem tisku nadmećući se koja će više i razornije detronizirati kazalište i njegove stvaratelje. Nije slučajno da su neke od njih neuspješno pokušavale biti među stvarateljima kazališta i da je baš njihovo pero najubojitije. Naravno, ima toga i u njihovih muških kolega, samo su oni malobrojniji. Vjerojatno je na djelu feminizacija struke koja je poznata i u drugim područjima koja gube društveni ugled. Da, nije lako priznati, ali kazalište je u nas izgubilo na važnosti. O njemu više ne promišljaju i pišu kvalificirani znalci i ljubitelji, na njega može pljucnuti svaka šuša – da ne kažem nešto gore.

Dok ovih dana histrionska predstava “Lovački rog” tuče sve rekorde gledanosti s gotovo 800 gledatelja na svakoj predstavi i dok histrionska Opatovina “puca” od smijeha i aplauza, naš bajni hrvatski tisak o tome uglavnom muči. Okupljanje tako brojne publike na Opatovini ne izaziva ni suvislu kazališnu kritiku, niti sociološku analizu, a srećom niti pozornost snaga sigurnosti.

Nije da se ovih dana naši mediji ne bave nekim drugim predstavama, bolje rečeno predstavama oko predstava, ali to se, hvala Bogu, ne događa na Opatovini. Na Opatovini se dvadeset i pet godina neki uvrnuti kazalištarci bore s nemogućim uvjetima, svake godine iznova izgrađuju kazališni prostor, izborili su se da se uredi devastirana gradska kula pred kojom oživljavaju zagrebačku povijest, dramsku baštinu i kajkavski jezik. Sretni su što imaju publiku, što je ona brojna i zadovoljna i što im omogućuje da igraju pred punim gledalištem i to ne jednu ili tri predstave, nego svaki dan tijekom dva mjeseca (osim ponedjeljcima i kišnim danima). Histrionska družina i moja pozamašnost odavno ne računa s osobitom sklonošću medija, znamo što od koga možemo očekivati, poznato nam je da se bolje nose neke druge boje, prioriteti, svjetonazori i estetike. I tako mi idemo dalje i uživamo u svakoj predstavi na Opatovini.

No našla se jedna umna Zagorka iz časne obitelji medičara iz Marije Bistrice, prezimenom Zozoli, da u svojstvu kazališne kritičarke pljucne na najnoviji histrionski kajkavizirani kazališni uradak. U “Globusu” od 13. kolovoza potpisala je kratki tekst naslovljen “Komedija na koju se teško smijati”. Ona konstatira da je predstava “sve prije nego smiješna”. Naša se predstava, naravno, može nekome sviđati ili ne sviđati, kritičari mogu pisati o njezinim umjetničkim i zanatskim dometima i propustima, ali nitko ne može zanijekati činjenicu da je publika prati salvama smijeha i aplauza. Ne jednu, ne poneku, nego baš sve do sada odigrane predstave. Da, moglo bi se reći da je u ovim teškim recesijskim vremenima ta predstava pretvorila Opatovinu u neku vrstu sanatorija u kojemu se smijehom liječe ljudi opterećeni mnogobrojnim životnim problemima. Mene to usrećuje, kao što me je smijeh publike na Opatovini silno veselio i u godinama Domovinskog rata.

No, kad umna Zagorka Zozoli ospori taj smijeh, kad kaže da ga nije bilo, ona zapravo dezinformira čitatelje i dovodi u nepriliku one koji su bili na predstavi i smijali se. Ona naprosto ne govori istinu. Nitko joj ne osporava pravo na vlastito mišljenje o dometima glumaca i redatelja, ali ne može negirati činjenicu da Opatovina ovo ljeto puca od smijeha i zadovoljstva. Ili možda može jer sada piše za “Globus”, pa joj više ništa u vezi sa mnom i Histrionima nije smiješno. Navikao sam na taj “ozbiljni” tretman “Globusa”, imam s time iskustva. Hoće li tiraža “Globusa” porasti kada tisuće ljudi koji su do sada vidjeli “Lovački rog” pročita da se nisu smijali, a jesu? Hoće li ti ljudi potražiti pomoć psihijatra jer će pomisliti da s njima nešto nije u redu? Vjerojatnije je da će “Globus” baciti u koš. No, zapravo se i ne bojim za naše gledatelje, jer naklada i čitateljstvo te tiskovine i nije neki faktor u javnom mišljenju naše domovine. Globusovci samo pokušavaju zagaditi atmosferu, osporiti činjenice, otvoriti prostor za neke druge, sebi sličnije. Nisam ni očekivao da će ih obveseliti prepuna i nasmijana histrionska Opatovina.

U vrijeme kad sam bio ministar kulture i kad je u mojoj nadležnosti bilo i informiranje ukinuo sam porez “Feralu”, kojega je nametnula moja prethodnica. Vjerujem da sam time pokazao svoju toleranciju prema drukčijem mišljenju, iako su me i oni derali na svoj način i po svome ukusu, pa i zarađivali na meni. Sada kao obični građanin razmišljam da bi ipak trebalo uvesti neki porez na glupost i bezobraštinu ili, još bolje, porez na besramnu prodaju. Jer kad je Zozoli pisala za kulturnjački “Vijenac” njezini su članci bili drukčije intonirani, korektniji i profesionalniji. Do nje je tada još dopirao smijeh histrionske publike. Sad zarađuje kruh kod drugog i drukčijeg gazde. Ne smeta joj što to i nije kazališna kritika nego člančić čija lapidarnost i neargumentiranost ne udovoljava osnovnim zahtjevima stručne kritike.

I nije tu riječ o kazališnoj kritici nego o načinu obračunavanja koji koriste gazde u skladu s njihovim svrhama, a te svrhe nisu kazališne. Jer da jesu onda bi dali više prostora kazališnoj kritici, dali bi šansu stručnosti i profesionalnosti, pa bi, među ostalim, pogodili i pravo ime redatelja “Lovačkog roga”. Ovako riskiraju da ih pravi ili krivi ili oba redatelja tuže, jer redateljski posao nije pohvaljen, štoviše. Dobro, netko je zabrljao u opremi članka, vrlo važno za jedno krivo kazališno ime – rekli bi oni. Ali je sasvim izvan pameti i bilo koje stručnosti inzistirati da smijeha na Opatovini nema i time dokazivati umjetnički neuspjeh “Lovačkog roga” i njegovih protagonista. Odakle ta gluhoća, tko to i zašto ne čuje smijeh ili neće da ga čuje e da bi iz njegova izostanka izvukao “dublje” i tobože stručne zaključke. Tko to tamo pljucka koristeći se našom Zagorkom? Dežurni su pljuvatori našli bezazlenu pomoćnicu, naše gore list. Tako se to u nas radi. A ona, naša Lidija, kak bi to rekli njeni Bistričanci, najemput se zgubila i ništ joj nije smiješno neg’ – žuto. Znam ja da joj novci kak i svima nama trebaju, znam da je pljuckati po Vitezovim Histrionima lako i “in” već desetak godina. Ali lažirati i pisati neistine za Judine škude nije baš, kako nas povijest uči, najprofitabilnije na duže staze. Konačno, koliko mi je poznato, višestoljetni obrt Zozolijevih još uvijek je tražen i “prepoštovana” bi mogla časnije zarađivati izrađujući licitarska srca. I kaj da vam za kraj velim neg’ – i dok je srca, makar i licitarskog, bit će i Kroacije!


Vaš Zlatko Vitez