Ovaj se mjesec u Krapini događa glumački festival čiji je pokretač Adam Končić, zagorski sin i Zlatni histrion. Prošli se mjesec, na otvaranju “Gumbekovih dana” u Histrionskom domu, Adam proslavio premijernom izvedbom galgenkabareta “Ni med cvetjem ni pravice” inspiriranim genijalnim “Baladama Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže. Adam je oduševio publiku ne samo glumačkom interpretacijom nego se prvi put pojavio i kao redatelj svoje predstave. Dva spomenuta kazališna događaja ponukala su me da nešto napišem o fenomenu hrvatskog glumišta u kojemu se sve više glumaca okušava i u redateljskom poslu. Kad sam se ja, pred gotovo tridesetpet godina, “drznuo” to učiniti, u kazališnim se krugovima to smatralo gotovo herezom. Danas je to normalna stvar. Pokušat ću bar naznačiti koji su tome uzroci.
Imao sam sreću da svoju glumačku karijeru započnem vrlo rano i intenzivno, da kao vrlo mlad glumac igram mnogo i raznovrsno i tako vrlo brzo iživim svoj prvi – glumstveni poziv te da upoznam kazalište “iznutra” – složene odnose raznih kazališnih profesija, posebice međuodnos redatelja i glumca. Nesuglasja, kojih sam ubrzo postao svjestan, potaknula su nedoumice i propitivanja samoga sebe: što ja tražim, želim, očekujem u kazalištu? Koliko ovisi o meni samome, koliko se trebam potčiniti drugima, komu se mogu prepustiti da me vodi kao glumca i, na kraju, jesam li ja samo glumac, želim li i mogu li i nešto drugo? Možda je pri tome veliku ulogu odigrao višak energije nadobudnog mladca, nakupljen svih onih godina koje su prethodile početku ostvarenja: godina u kojima sam sanjao kazalište, igrao se kazališta i bavio se svime što dijete/mladić misli da ga može voditi ususret pozivu koji mu je namijenjen. Višak energije, ali i slutnja da bih je mogao dobro usmjeriti i učiniti više. Više od čega?
Više od onoga što su mi drugi namijenili, od onoga kako su me vidjeli i što su od mene tražili, prije svega redatelji, ali i drugi, meni najbliži – glumci. Kao glumac osjetio sam se, prije svega, prepušten volji redatelja. Na to sam bio voljan pristati, ali samo onda kad sam redatelju vjerovao, cijenio ga i kad mi je davao priliku za ulogu koju sam priželjkivao. Također, kad sam znao da ću u toj suradnji postići i dobar dio vlastitih viđenja, odnosno kad sam očekivao, pa i doživio, kreativnu suradnju i odnos međusobnog poštovanja.
No, bilo je drukčijih iskustava. Vrlo rano osjetio sam prokletstvo glumačke profesije, ono što nas prati iz davnih dana izopćenika, glumaca – nomada, ljudi druge vrste. Ili sam bar mislio da je o tome riječ. (Neka druga iskustva u novije me vrijeme opet vraćaju tom osjećaju neizgovorenih riječi: Pusti ga, on je glumac! No, o tome drugom zgodom.) Sreću dobrog početka uskoro su ispunile sumnje, dvojbe, manja i veća nezadovoljstva, želje i zamisli o drukčijem sudjelovanju u stvaranju kazališta. Dok sam ja vjerovao da je glumac os kazališnog zamašnjaka, sjecište svih kazališnih zahtjeva, osjetio sam da mnogi ne dijele isto uvjerenje, dok ga neki i osporavaju. Naravno, pri tome je najvažnije kako se opredjeljuje redatelj, jer o njegovoj volji glumac najviše ovisi. O njegovoj volji, znanju, estetici i nadasve talentu i sposobnosti da vodi druge, da motivira. Nesuglasja se nisu događala na ravni ljudskih odnosa, ili bar ne prvenstveno na njoj, nego na ravni poimanja kazališta i zamisli kako ga stvarati, kojim uporištima dati prednost. I, naravno, nije riječ o egocentričnosti glumca, o samoljublju ili taštini, jer to bi ipak bilo prejednostavno. I bolji, i veći i talentiraniji od mene osjetili su isto i potražili svoja rješenja, svoj izlaz iz te muke, posebice posljednjih godina. Glumačka je inicijativa u naše dane u vidljivom zamahu: iznjedrila je nova kazališta, brojne kazališne projekte, od onih koji se oslanjaju na mogućnosti jednog glumca do onih koji okupljaju više njih. Vjerovao sam, a i danas vjerujem, da je promašaj ne osloniti se na riječ i gestu glumca, nego uporišta tražiti u drugim sastavnicama kazališnog čina ili čak izvan njega. Od zloporabe glumca (tipa: sad se malo valjaj po podu), veće su samo zloporabe kazališnog pisca, osobito mrtvog i nemoćnog, kojega se pod izlikama raznih IZAMA i pomodarija kasapi, prekraja ili, ljepše rečeno, drukčije ČITA. Nova ČITANJA idu tako daleko da piscu oduzimaju i samo autorstvo: tobožnji autori postaju neki drugi – ČITAČI i interpretatori. Tako se danas, tobože, rađa neko “autorsko kazalište”, kao da postoji i neko neautorsko.
U vrijeme mojih ranih histrionskih radova ta podjela na umjetnike te mislitelje i “čitače”, u i oko kazališta, još nije bila toliko vidljiva “prostim okom”. Lako je, međutim, bila uočljiva veća ili manja spremnost redatelja da se nose sa svojim zahtjevnim pozivom, kao i sposobnost vođenja kazališnih projekata na razini organizacije te posebice sposobnost pojedinca da oko kreativnog i organizacijski zahtjevnog kazališnog poduhvata okupi i vodi istomišljenike. Poželjno istomišljeništvo bilo je estetske, ali i ideološke i općeljudske naravi, a izrastalo je na druženju u kazalištu i izvan njega, na poštivanju istih vrijednosti, umjetničkih i ljudskih. Hranilo se zajedništvom, prijateljstvom i međusobnim poštovanjem.
Hijerarhija zvanja u kazalištu oduvijek se ostvarivala s manjim ili većim odstupanjima od uobičajenih odnosa snaga i podjele poslova. Uz snažnu redateljsku osobnost svima drugim suradnicima na kazališnom projektu teže je bilo nametnuti svoje zamisli i izboriti veći prostor. Ali tih snažnih, talentiranih, znajućih i vrijednih redatelja uvijek je bilo malo. Zbog malobrojnosti onih kojima ste se prepuštali s uvjerenjem i poštovanjem, koje ste slijedili bez primisli i pogovora, otvarao se prostor sumnjama, ali i pojedinačnim glumačkim inicijativama. Imam li sposobnosti da ja povedem, da zamislim, da ostvarim? U čemu je među nama razlika i je li ona na moju štetu? Koje su moje eventualne prednosti? Od prvih pitanja do prvih pokušaja malen je korak i tu se pada i odustaje ili ide dalje. Ako se uspije iskustvo glumca nadograditi iskustvom redatelja i iskustvom ravnatelja, ovladali ste gotovo cijelim prostorom kazališta, naravno, s više ili manje uspjeha.
Ako je nedostatak većih i brojnijih autoriteta među redateljima jedan od podstreka glumcu da poželi i ulogu redatelja, najčešće je to značilo da se nova “uloga” može ostvariti samo izvan kazališne institucije, odnosno na vjetrometini “slobodne” glumačke družbe. Ono “slobodne” prije je prvenstveno značilo slobodne od ikakvog uporišta, moralnog i materijalnog. Tek s dokazanim uspjehom polako se otvarao pristup državnoj kasi i milosti gradskih otaca. Međutim, ima i drugih, tankoćutnijih vrijednosti izvaninstitucionalnog djelovanja, koje doista znače i više slobode: to je određena neovisnost od formi, od krutosti zadanih okvira i procedura, prevlast inicijative i kreativnosti nad zadatostima, ustaljenim redom i radom za plaću. Izvaninstitucionalno glumovanje znači i izravniji i spontaniji doticaj s gledateljima, a to je najdragocjenija prednost neizvjesnog statusa slobodnjaka. No rijetki su uspjeli ostvariti tu neizvjesnu poziciju slobodnog strijelca, a još rjeđi su uspjeli potrajati godinama i desetljećima.
I na kraju želim kazati, a vjerujem da tako misle i ostali glumci – redatelji, da cijenim redatelje kojima je to jedini ili primarni poziv, da ih cijenim još i više od kada sam se suočio sa zahtjevnošću njihova poziva. Naravno, one dobre, marljive i hrabre. Cijenim i kazališne ravnatelje – one dobre, marljive i hrabre – čiji sam težak posao također upoznao. Ali ne mogu da ne skinem kapu meni sličnima i sebičnima, koji dugo, s više i manje uspjeha, obavljamo sva tri zahtjevna posla: glumački, redateljski i ravnateljski; još smo živi i debeli, a ponešto smo i napravili. Nadam se da će nam se pridružiti i Adam Končić.