Kao i prethodne dvije godine i ovaj će histrionski ožujak biti posvećen Gumbeku i kabaretu. Jer, i Gumbek i kabaret važni su histrionski međaši, od samih početaka do danas. Mladen Crnobrnja Gumbek je svoju posljednju ulogu odigrao u Histrionu. Bilo je to u jesen 1999. godine u “Doktoru pod mus” J. B. Moliera i to na Opatovini. Tada smo još maštali o Histrionskom domu koji se danas diči i Gumbekovim poprsjem. Odlučismo da Gubek ima svoje dane i to, ne slučajno, u mjesecu kada se budi proljetni život i kada trešnje na njegovoj Trešnjevci sramežljivo počinju pupati. U monografiji tiskanoj u povodu četrdesete godišnjice Gumbekova glumačkog djelovanja (1998.), Srećko Lipovčan je napisao: “U njemu je sve histrionsko!”
Odavna su umjetnosti, pa i kazališna, nastojale zabaviti ljude; kazalištu ta zadaća pribavlja posebno dostojanstvo i nikakva mu druga legitimacija nije potrebna. Tako je o zadaći kazališta sudio – Berhold Brecht, neprikosnoveni znalac kazališne teorije i prakse, autoritet s područja dramske književnosti, uzvišen i ovjenčan slavom. Naizgled je notorna činjenica da kazalište mora zabaviti: potvrdit će je svaki gledatelj i glumac. Unatoč tome, u europskoj je kazališnoj misli, od Aristotela do danas, gotovo posve zanemarena ta bitna sastavnica glumišta.
Kazalište je, pojednostavljeno, podijeljeno na ozbiljno i zabavno, na “posvećeno” i „neposvećeno”, na elitno i pučko. Pučkom kazalištu već stotinjak godina pripada i kabaret. O njemu se u nas malo znalo i zato ga se rado podcjenjivalo. Hrvatska teatrologija jedva ga i spominje, a u kazališnim krugovima “kabaretski glumac” zvuči posprdno. Istodobno neprekidno raste zanimanje za tim pučkim kazališnim izrazom. Kabaret je djelovao kao rubna kazališna pojava, ali je teško zamisliti cjelokupnu povijest novijega zagrebačkog kazališta bez njegova kabaretskog dijela. Gotovo nema ni jedne histrionske predstave u kojoj nije bilo kabaretskih elemenata.
Postanak kabareta vezan je za europskog urbanog čovjeka koji, tražeći izlaz iz gradske tjeskobe i vreve, ulazi u čađavu krčmu gdje su se pjevajući komentirali aktualni događaji, gdje se u polumraku uz vino govorilo u stihovima, plesalo na podiju i smijalo političarima i moćnicima svijeta. Na kraju 19. stoljeća kabaret je nikao u Francuskoj, razvio se u srednjoj Europi, napose u Njemačkoj, a promijenio ime u anglosaksonskim zemljama u “music-hall”. Kabaret nije kazalište, niti je kaba retski tekst drama. On počinje živjeti tek u neposrednom kontaktu s publikom. Stožerne forme kabareta su šansona, kuplet, parodija, skeč i konferansa. Tema kabaretskog teatra jest kritički pogled na sadašnjicu, a glumac u kabaretu, koji je ujedno i pjevač i plesač i pantomimičar, kroz alegoriju, parodiju, hiperbolu ili simboliku zagleda u tu sadašnjicu.
Rođen u razvijenom građanskom društvu, kabaret je ogledalo deformacija svoga vremena, on je spoj intelekta koji se buni i poezije koja ublažuje. Plodno tlo za njega su ekonomski i politički nesigurna razdoblja, obično poslije izgubljenih ratova ili na pragu novih. U Njemačkoj je za vrijeme nacizma bio zabranjen.
“Ipak, odista dobar kabaret bio je vazda satiričan, nerijetko i oštro podrugljiv, obarajući se na dvoličnost moralnih i političkih zasada. Po tom svom obilježju pripada okružju pučkog kazališta, živog, angažiranog, duhovitog i poticajnog. Zato je bolja slika od “velikog kazališta”, jer je izravan, komunikativan i brz.”(I. Mrduljaš, “Zagrebački kabaret”). Prošlogodišnjji dobitnik Gumbekove nagrade za izuzetan doprinos popularizaciji kabareta je Fadil Hadžić. Komediograf, filmski
redatelj, akademski slikar, čovjek koji je uz mnoge važne stvari u hrvatskoj kulturi (crtani film, listovi Kerempuh, Vjesnik u srijedu i Telegram, Filmski festival u Puli) u dva navrata pokrenuo i obnovu kabareta. Nakon Drugoga svjetskog rata (1949./1950.) u Domu sindikata, današnjoj Tvornici pojavljuje se Kerempuhovo vedro kazalište, a 1964. u kavani u Medulićevoj satirički kabaret Jazavac. Oba su nastojala biti satirična, a cenzuru zaobići inventivnim scenskim rješenjima koja će, posredno a ne izravno, kritički govoriti o suvremenim problemima. Ipak im je povremeno prijetilo zatvaranje, ali su na kraju dobili kazališne dvorane – Komediju na Kaptolu, a Jazavac (danas Kerempuh) u Ilici. Jazavac je sustavno nastavio njegovati i kabaretski izričaj, pri čemu je velike zasluge imao upravo Gumbek i njegova izvanredna komunikacija s gledateljima.
Gumbek mi je povjerio režiju predstave s kojom je proslavio 40. obljetnicu svoga djelovanja u kazalištu.Predstava se zvala Hist(o/e)rijada, a Gumbek je upravo genijalno utjelovio lik Domobrana Jambreka. I danas mi zvone njegove riječi iz te predstave “Mi ovaj rat zgubili ne bumo!” I nismo, dragi Gumbek, zato i imamo Gumbekove dane u Histrionskom domu! Stoga, kaj se premišljate: dojdite na Gumbekove dane kabareta jer s njima se, u ova teška recesijska vremena, kak bi to lepo Gumbek rekel – “lakše diše”.