Pucanj gričkog topa 18. veljače točno u podne označio je kraj predsjednikovanja Stjepana Mesića. Još jedan političar iz starije garde, koji je sudjelovao u prijelomnim trenucima stvaranja hrvatske države, odlazi u – povijest. Nisam bio poklonik mnogih njegovih političkih ideja i poteza, osobito nepotrebnog trošenja energije na minoriziranje djela i lika prvog hrvatskog predsjednika. Uspio je u tu svrhu izanimirati buljumentu drugih političara, novinara, čak i znanstvenika. No, kolikogod su se on i njegovi savjetnici trudili umanjiti, pa čak i ocrniti Tuđmanovu ulogu u stvaranju hrvatske države, nisu u tome uspjeli. Ukratko, parafrazirajući samog Mesića: “Uzalud vam trud, svirači!”

Potvrdu mojem mišljenju našao sam i u serijalu prikazanom ovih dana na I. programu Hrvatske televizije. Gledajući ga bio sam ponosan što sam i ja određeno vrijeme bio dijelom Tuđmanove savjetničke ekipe kad su se donosile povijesne odluke. No, u sveopćoj medijskoj i inoj histeriji “detuđmanizacije” u posljednjih deset godina bijah i sam “kolateralnom žrtvom”.

Naime, kad su me prijatelji upozorili da se Ivo Goldstein u svojoj knjizi “Hrvatska 1918 – 2008.” osvrnuo na moju predstavu Seh križneh putov konec i kraj izvedenu 14. 5. 1997. u povodu 75. rođendana predsjednika Franje Tuđmana, odlučih pročitati knjigu i dokučiti čime je to predstava izazvala pozornost uvaženog povjesničara. Za one koji ne znaju: za svečanu predstavu sačinio sam scenarij, režirao je i bio glavni izvođač, a u njoj su sudjelovali brojni glumci i drugi umjetnici. Nitko od sudionika nije tražio niti dobio honorar: možda se i to može progurati kao dokaz ispranih mozgova iz devedesetih. Ja bih staromodno rekao: kao dokaz osjećaja i zahvalnosti.

Ivo Goldstein u svojoj knjizi o tom događaju piše: ”Razmjeri kulta ličnosti nametanog u Hrvatskoj u drugoj polovini devedesetih tragikomičan su vrhunac dosegli prilikom svečane proslave Tuđmanova 75. rođendana, u svibnju 1997. U programu proslave središnje je mjesto dobila predstava, utemeljena na kompilaciji različitih poetskih i dramskih tekstova, održana u HNK-u u Zagrebu pod naslovom Seh križneh putov konec i kraj, što sugerira da je Tuđman onaj koji je hrvatsku borbu za samostalnost uspio privesti kraju, i na taj način poništio dotadašnje patnje hrvatskog naroda. Njega se nastojalo prikazati kao Oca domovine, najuspješnijeg i najvažnijeg u nacionalnom trojstvu Starčević – Radić – Tuđman. Čitava hrvatska povijest je u tom kazališnom projektu svedena na pokušaje da se ostvari nacionalna država, što je u njegovoj osobi dobila najpotpuniji izraz. Pritom ni jedan povijesni primjer nije smio zasjeniti Tuđmanove uspjehe, već je eventualno mogao poslužiti kao potvrda veličine trenutnog vlastodršca, koji je unatoč nepovoljnim okolnostima prevladao sve poteškoće pred kojima su drugi prije njega pokleknuli, i uspio uspostaviti samostalnu Hrvatsku.

Time je fetišizacija države dovedena do kulminacije, a potom potkrijepljena religijskom simbolikom i prenijeta na ličnost patrijarhalnog autoritativnog vlastodršca kao njezina najzaslužnijeg i najvrednijeg člana.”

Kao prvo želim kazati da je Ivo Goldstein točno ”pročitao” što sam želio kazati tom predstavom i da to doživljavam kao kompliment. I danas, poslije gotovo trinaest godina, napravio bih identičnu predstavu u slavu velikog predsjednika. Jer, već punih deset godina tzv. novo vrijeme, nove vlade, nove knjige, bivši predsjednik i većina medija žele poništiti sve Tuđmanove zasluge i vrline, ali nisu u tome uspjeli; uspjeli su državu dovesti do gospodarskog i moralnog kolapsa.

Dok ja svoj “kazališni projekt” potpisujem kao kazališni čovjek i njime iskazujem svoje osobno viđenje povijesti i predsjednika Tuđmana, Goldstein pretendira da su njegove interpretacije povijesnih, pa i kazališnih događaja – povijesna znanost. Dobro, to je valjda nova povijest i njezine nove metode. Malo me čudi, ali mi i imponira, što je u tom znanstvenom postupku moja predstava dobila mjesto vrhunskog povijesnog dokumenta. Znao sam da je bila dobra, ali da je bila toliko važna pokazao mi je tek Goldstein. Nisam siguran da se posljednja citirana rečenica odnosi na moju predstavu, jer bi bilo pretenciozno misliti da je Goldstein doista smatra kulminacijom u “fetišizaciji” države. Ipak sam je citirao kako ne bi ispalo da nešto uljepšavam. Moja je skromna namjera bila poručiti da je hrvatska država nastajala u krajnje nepovoljnim uvjetima, od Zvonimirovog prokletstva do Tuđmana, a da nam je, kako to literarno kaže Ivan Aralica a Goldstein se tome “znanstveno” ruga, božja providnost poslala Tuđmana da ostvari ono što su sva pokoljenja Hrvata samo sanjala. Moja predstava govori o Tuđmanu kao državniku: u dugim nastojanjima oko stvaranja hrvatske države on je bio taj kojemu se san obistinio. Nažalost, nije se to dogodilo ranije, taj sretni trenutak nije doživio ni Starčević niti Radić, nego Tuđman. Što je tu upitno, može li Goldstein to osporiti?

Pravo je pitanje koliko Goldsteina i neke druge oko nas zanima hrvatska država i koliko im je bilo i jest stalo do nje. Ako Goldstein misli da mu kao znanstveniku i ne treba biti stalo, zar termini iz povijesne ropotarnice kao što je “vlastodržac” govore o modernom, objektivnom i znanstvenom promišljanju? No, pripadajući drukčije mislećim, a i nas ima, rekao bih da je hrvatska država pretpostavka za našu bolju budućnost, šansa da o njoj sami odlučujemo. Ne znam koji se je to narod odrekao svoje države ma koliko bio oslobođen tradicionalizma i odan liberalnodemokratskim načelima; jest da mnogi državu imaju odavno, odavno mašu svojim zastavama i zauzimaju važnije pozicije u svjetskoj privredi i politici.

Ako ćemo pravo ni Tuđmanova sudbina nije za poželjeti: bio sam svjedokom nekih njegovih dvojbi i iskušenja, a ne jednom sam pomislio da ga je smrt spasila od mnogih razočaranja i poniženja. Među ostalim i od čitanja knjiga u kojima kao vrhunski dokaz pogubnog kulta ličnosti služi kazališna predstava. Do sada sam mislio da sam odrastao u državi tragičnog kulta ličnosti i ideologije koja je mnoge stajala života, znao sam i za druge kultove ličnosti zbog kojih su pale milijunske žrtve diljem svijeta i tijekom povijesti čovječanstva. Tek sam nedavno, zahvaljujući Goldsteinu, shvatio da sam i ja sudjelovao u toj strašnoj raboti i samo čekam da netko prebroji i meni pripiše odgovarajući broj žrtava. Strašljiv kakav jesam, divim se hrabrima koji osobna iskustva i živote svojih suvremenika prerađuju u “povijest”, pa o njoj čak i podučavaju.

Ne pretendiram biti neprikosnovenim tumačem vremena i događaja koji su obilježili i moj život, nego progovaram u vlastito ime i u ime jedne druge Hrvatske koja itekako postoji usprkos “detuđmanizaciji”, marginalizaciji, osporavanju njezinih vrijednosti i medijskom prešućivanju. Za tu Hrvatsku i za mene je djelo predsjednika Tuđmana neosporna vrijednost, početak bez kojega bismo danas bili NIGDJE. Lako je naći zamjerke i biti kritičan nakon što su drugi donosili povijesne odluke i na sebe preuzeli odgovornost, pa i krivnju za posljedice, za pogube rata i poraća, za sudbinu maloga naroda i mlade države. Lako je biti mudar post festum: zašto netko drugi i bolji nije vodio Hrvatsku u tim teškim vremenima, zašto ga narod nije izabrao, zašto se nije za to izborio – i stvorio neku drukčiju povijest? Eto, nije! Novi predsjednik ima tu povijesnu priliku: živi bili, pa vidjeli!

Osobno smatram da u povijesti i sjećanju naroda od Mesićeve vladavine neće ostati mnogo. Što bi rekao Matoš: malo pa ništa! Dok Tuđmanova zvijezda sjaji jače nego ikada, a na njegovu grobu gore stotine svijeća koje govore upravo ono što sam ja htio reći svojom predstavom: hrvatski narod ne zaboravlja Tuđmanovo djelo – seh križneh putov konec i kraj.