Dvorac je kao zacopran. I dalje se sva kulturna baština po vlasništvu dijeli na državnu, crkvenu i privatnu. Objekti baštine u privatnom vlasništvu, što nije slučaj s crkvenima, prepušteni su mogućnostima vlasnika.

Sjedajući za računalo da pripravim ovaj osvrt, pogledao sam poleđinu turističkog putokaza sa strjelicom Muzej Žitnica, koji je Turistička zajednica KZŽ postavila pred portal dvorca Sveti Križ Začretje. Znak pred Dvorcem upućuje na nekadašnju žitnicu, a ne na dvorac. (Tako je i u Zaprešiću, gdje znak vodi putnike do žitnice Jelačićevih, a nekad Sermagevih dvora, a ne do dvora.) Pedesetak metara od portala svetokriškog dvorca, iza vugla, postavljena je baterija putokaza: Muzej Žitnica, Vinoteka Kapljica, Hušnjakovo, Gospodarstvo Kozjak. Putokaza za Dvorac nema. TZ KZŽ!!!

(Postavljanje turističkih putokaza oblik je prijepristupne industrije u Hrvatskoj, kojom se snalažljivi ljudi dokopavaju prijepristupnih fondova, od kojih dobar dio uzmu inozemni umirovljeni konzultanti.)

Osvrt počinjem dvama utiscima posjetitelja Dvorca, koji su upisani u jednu od knjiga utisaka Dvorca. – Ovaj dvorac je važan dio hrvatske povijesti. Hrvatska mora učiniti sve da se dvorac obnovi. Čestitke gospođi Flögel-Mršić na naporu koji čini. Obnovitelji dvorca zaslužuju našu zahvalnost. (I. Josipović, saborski zastupnik) Vrijeme, trud, novac, osjećaj za lijepo i nacionalni osjećaj, sve to je potrebno za ovakav pothvat. Više od svega, ipak, potrebni su ljubav i strast. Iskrene čestitke mom prijatelju Mršiću i posebno njegovoj supruzi. (Radimir Čačić, župan varaždinski)

Kad se zna kako posjetitelji Dvorca doživljavaju razgledanje Dvorca, te predstavljanje povijesti Dvorca i djelovanja njegovih ranijih vlasnika, začuđuje činjenice da ni Turistička zajednica Hrvatske ni Turistička zajednica Županije nisu u Dvorac navratile ni jednog posjetitelja. U bogato i skupo opremljenoj monografiji TZH Dvorci s pogledom (trebalo bi pisati vidikom), s nakladom od 90.000 primjeraka na sedam jezika, nema spomena dvorca Sveti Križ Začretje, iako je Dvorac obišao (2010.) i u britanskoj monografiji Croatia opisao glasoviti autor John Julius Norwich.

Značajan broj posjetitelja, samo lani njih 2500, posjetio je Dvorac nastojanjem članova poglavarstva Svetokriške općine, te obližnjih poznatih ugostiteljstava, kao što su Kozjak, Dunav i Stara škola. Nažalost, Općina Sveti Križ Začretje nema svoju turističku zajednicu, što je i razumljivo. Vodstvo TZ KZŽ nije posjetilo Dvorac od početka obnove. Županijski dužnici su to često činili. Dvorac je istom prije par godina ucrtan u turističku kartu Zagorja.

Dvorac je kao zacopran. I dalje se sva kulturna baština po vlasništvu dijeli na državnu, crkvenu i privatnu. Objekti baštine u privatnom vlasništvu, što nije slučaj s crkvenima, prepušteni su mogućnostima vlasnika. Za dugog ministrovanja donedavnog ministra kulture Ministarstvo nije nimalo pridonijelo ni predstavljanju ni obnovi Dvorca. U EU, u koju hrli naša politika, postoji javno-privatno ortaštvo, po kojem javne ustanove pomažu obnovu objekata baštine, a onda održavanje objekata prepuštaju privatnoj inicijativi. Tako objekti kulturne baštine brzo postaju privlačnim točkama za turiste, ali i generatorima mnogih gospodarskih aktivnosti.

Drugi razlog zanemarivanja hrvatske kulturne i povijesne baštine je stav hrvatskih i područnih turističkih činovnika. Oni su kao prijeki oblik područnog turizma počeli uzimati agroturizam, iako se zna da po mjestu nastanka prihoda poljoprivreda u KZŽ čini samo 1,5%, a djelatnost pružanja smještaja samo 1,6% ukupne gospodarske aktivnosti. Broj krava se u Županiji drastično smanjuje iz godine u godinu, pa su domaći sir i vrhnje sve rjeđe dostupni proizvodi. Za Babičine kolače nema prateće industrijske ili obrtničke proizvodnje, kakva postoji za medenjake zahvaljujući jedincatosti Marije Bistrice. Umjesto kleti odnedavno su razglašena vinotočja, koja se u najvećem dijelu Hrvatske obično smatraju trgovinama vina i drugih alkoholnih pića. Zagorje je zakrčeno putokazima za vinotočja, a moje domaće iskustvo govori da se u njima rijetko može naći domaćine i to samo po dogovoru. Njemački Weinguti imaju unajmljenu poslugu, ako nema dosta ukućana.

Stručnjaci iz Instituta za turizam ocjenjuju, da su dugoročan razvitak i planiranje na duži rok u agroturizmu ostali na bočnom kolosijeku u odnosu na praksu, koja se svodi na pripreme za iduću sezonu. Tiska se koja brošura.

Stručnjaci iz konzorcija agroturizma i ruralnog turizma Ruralis, koji je od UNDP-a imenovan za nacionalnog konzultanta za Hrvatsku, kažu da u proteklom razdoblju nismo razvijali agroturizam po principu načina života, a da bi agroturizam trebao biti upravo to, a ne goli biznis. Dodaju, da je samo mali postotak registriranih agroturističkih objekata posao shvatio kao način života, tako što bi se prvobitno radilo o poljodjelstvu, pri čemu turizam samo daje dodanu vrijednost, da u našem agroturizmu poljoprivreda nije uspjela održati korak s turizmom, jer turizam nosi veći prihod te da u agroturizmu poslovanje sve više nalikuje klasičnom ugostiteljstvu. Ipak, turistima je prvobitan doživljaj, a ne jelo, koje imaju i kod kuće.

Čudno je, da su u području umirućeg poljodjelstva naglašava agroturizam, iako se u kontinentalni turizam između ostaloga spadaju: kulturni turizam, ekološki turizam, opći seoski turizam koji je širi pojam od agroturizma, a pogotovo širi od pojma turizma na seoskom domaćinstvu, urbani turizam, kongresni turizam, zdravstveni turizam, vjerski turizam, lovni i ribolovni turizam, naturizam, manifestacijski turizam, sportsko-rekreacijski turizam, pustolovni turizam, robinzonski turizam. Dobro je, da je iz Zagorja je nestao coprnjački turizam.

Kontinentalni turizam, koji u pravilu ne spada u masovni turizam, počiva na zanimanju putnika ili turista za posebnosti, kojima oni žele doživjeti to što ih izvodi iz svakodnevice. U tome nisu bitni konzumacija ili razgledanje objekata, nego priča koja se može ispresti oko objekata, a povrh konzumacije. Kulturni i povijesni turizam pružaju upravo prigodu da se čuje posebna priča. Dokaz tome je provala zanimanja za Hušnjakovo otkad je osim materijalnih ostataka neandertalca, koji se nisu promijenili, ispredena veličajna priča o životu i evoluciji.

I dvorac Sveti Križ Začretje ima ne samo svoju veličajnu priču o povijesti hrvatske kulture i politike, koje su više stoljeća bile zbijene u Zagorje i okolne kotareve Reliquiae reliquiaru“, nego i priče o političkoj sudbini Hrvatske nakon nagodbe s Ugrima ili Mađarima te o značajnim hrvatskim obiteljima, koje su bitno sudjelovale u preporodu hrvatske politike i kulture tijekom posljednjih 150 godina (Tkalac, Melkus, Crnadak, Šohaj, Flögel) čiju baštinu udomljuje Dvorac. U Dvorcu je značajan dio opusa domaćeg sina Ivice Lovrenčića, divovskog hrvatskog slikara. U Dvorcu se i sad rađa doprinos hrvatskoj znanosti, kulturi i politici.

Prava prosudba koristi povijesnog i kulturnog turizma za KZŽ i mogućnosti doprinosa Dvorca tim oblicima kontinentalnog turizma pomogla bi i dovršetku obnove Dvorca i obnove njegova perivoja. Možda će očekivani pristup Hrvatske EU odcoprati Dvorac, jer ona osim zakona zna mijenjati i ukuse.