Prije nekoliko dana obreh se u svom nekada matičnom kazalištu “Gavella” na predstavi “Lede” Miroslava Krleže. Uz jednodušnu podršku medija (vidi vraga!), glumci i redatelj najavljivali su nedavnu premijeru “Lede” kao predstavu svoje generacije. Očigledno su željeli reći da je to nešto samo po sebi vrijedno, gotovo garancija umjetničkih dometa njihove “Lede”.
Ne namjeravam javno iznositi svoje mišljenje o toj predstavi, jer ja nisam i ne pretendiram biti objektivnim kritičarem; ja sam kazališni stvaralac koji je dugim iskustvom izgradio vlastito shvaćanje kazališta u skladu s kojim i djelujem. Zasmetao me je taj “generacijski pristup” kazalištu i potaknuo na prisjećanja i promišljanja.
U vrijeme kada sam započinjao svoj glumački vijek u “Gavelli” (1970-ih) glumački je ansambl bio sastavljen od vrsnih glumaca svih naraštaja. Predstave koje je ostvario obilježile su vrhunce hrvatskoga glumišta i priskrbile ugled “Gavelli”, nastavljajući na domete prethodnika koje je predvodio dr. Branko Gavella. Svi ti prethodnici sadašnjeg trenutka hrvatskoga glumišta nisu u njemu ostavili traga zbog pripadnosti nekoj “generaciji”, odnosno nekoj dobnoj, spolnoj, političkoj, ideološkoj ili estetskoj grupaciji, da ne kažem klanu, nego zbog umjetničkih postignuća koja je prepoznavala i publika i kritika. Ova posljednja je, nećete vjerovati, tada postojala, a njome su se bavili kazališni znalci, ljudi odgovarajućeg obrazovanja, kazališnog iskustva i morala.
Nekoliko sam puta kao mladac imao čast glumiti i s jednim od ponajboljih europskih Hamleta, s glumačkom legendom Zvonimirom Rogozom. Rogoz je, posvećen kazalištu, doživio stotu. U svom dugom životu (debitirao je u Zagrebu 1909. i igrao u drugim hrvatskim kazalištima) dokazao se kao vrstan glumac i izvan Hrvatske, u Sloveniji i Češkoj. Od 1929. do 1950. igrao je u Narodnom divadlu u Pragu. U Češkoj je i režirao u kazalištu i igrao u dvadesetak filmova (među kojima je i poznata “Ekstaza”). Gotovo do same smrti (1988.) bio je nazočan na pozornici “Gavelle”. Zašto sam se, gledajući “generacijsku” “Ledu”, prisjetio baš Pape Rogoza prosudite sami.
Godine 1977. igrao sam sa Zvonimirom Rogozom u “Vučjaku” Miroslava Krleže, u režiji Joška Juvančića. Papu Rogoza sam tada bolje upoznao, iako sam ga i prije često susretao u kazališnom klubu. Papa Rogoz bio je nagluh, pa se s njime nije lako razgovaralo. Ipak, svaki njegov dolazak bi nas razveselio. U to se vrijeme u “Gavelli” još njegovalo poštivanje starijih kolega. U “Vučjaku” Rogoz je igrao Starca u školskom odboru, ja sam igrao Horvata, Krešimir Zidarić Lukača, Mladen Šerment Tomerlina, a Žarko Potočnjak Perekova Juru. Na samoj premijeri svi smo bili uzbuđeni i, kako to već biva na premijerama, nije sve išlo kako smo uvježbavali. U sceni kad se Horvat sukobljuje sa školskim odborom trebao sam Rogoza uhvatiti za ramena, podignuti sa stolca i lagano gurnuti; to je bilo fiksirano, a s ostalim sudionicima scene nisam trebao biti tako pažljiv. Međutim, trema je učinila svoje, došlo je do pometnje. Papa Rogoz je pratio igru prema mimici kolega, prerano se dignuo sa stolca, a meni je preostalo da u bijesu izletim s pozornice. Iza pozornice čuo sam silan pljesak. Kasnije sam doznao da je Papa Rogoz pao, hitro se podignuo i odglumio kao da to tako treba biti – prava sitnica za njegovih gotovo devedeset godina! Publika mu je uzvratila pljeskom na otvorenoj sceni.
U pauzi predstave otišao sam u njegovu garderobu da mu se ispričam, a on će: “A niš, niš mali! Baš si nekaj razmišljam da mi to fiksiramo.” Suspregnuo sam želju da ga od toga odgovorim sjetivši se kako je, igrajući Kneza u Vojnovićevoj “Dubrovačkoj trilogiji” u Spaićevoj režiji 1969. godine, za nas studente izvodio premet – salto u mjestu. Tada je već bio prešao osamdesetu, ali je svaki dan vježbao i bio u izvrsnoj formi. Tako sam ušutio, a on me ispratio riječima:”Sutra dojdi, mali, prije predstave, pa bumo to uvježbali.”
Sutradan sam došao u kazalište u 18 sati. Dolazak dva sata prije predstave, priprema i koncentracija bile su tada mjerilo profesionalnosti i glumačke odgovornosti. No, Rogoz me već čekao “pol ure” i spočitnuo mi: tko igra tako veliku ulogu, ne može doći tako kasno. Progutao sam prigovor i ponudio se da uvježbamo scenu s padom. Opet me iznenadio: “Znaš, celi dan sam razmišljal. To je ipak drama. Cela stvar bi se mogla pretvoriti u grotesku i tebi pokvariti scenu s Margitićkom. A to nije Krleža tak napisal.”
Krajem osamdesetih vidio sam pred “Gavellom” kako se zaustavlja taxi, iz njega izlazi Papa Rogoz i dvojica mladića noseći nešto umotano i teško.
– Kaj je, Papa Rogoz, neka proslava? – pitao sam.
– A ne, ne, mali. Nosim si bistu.
– Čiju bistu?
– Svoju.
– Pa još ste živi! Bumo je mi postavili kad vas više ne bude.
– A ne. Zapamti si dobro: u kazalištu, gdje je toliko taštine i jala, ak si sam bistu ne postaviš, oni ti je ne buju postavili.
U predvorje “Gavelle” stavio je svoju bistu pokraj Gavelline. Danas je tamo više nema, sklonili su je na skrovitije mjesto “neki novi klinci”, neka “generacija”.
Osamdesetih godina Božidar Violić režirao je u “Gavelli” Havelovu “Audijenciju” i “Izložbu”. Havel je u to vrijeme bio u zatvoru, kao osvjedočeni disident i potpisnik povelje osamdesetorice čeških intelektualaca protiv ondašnjeg češkog režima. Igranje Havela u tom trenutku u nas neminovno je asociralo na Gotovca i Tuđmana, koji su također bili u zatvoru. Bio sam sretan da u obje jednočinke igram samog Havela i osobito sam se trudio iskazati nešto od njegovog mirnog otpora i dostojanstva. Tih dana mnogi prijatelji i znanci, pa i nepoznati ljudi, obraćali su mi se s dvjema riječima koje sam u predstavi često izgovarao: “Nisam tužan”. U krugu zagrebačkih istomišljenika, poštovatelja čeških i naših disidenata, te dvije riječi postale su znak prepoznavanja, svojevrstan komentar naše onodobne političke situacije.
U to vrijeme u Zagrebu su se obreli oskarovac Jirzy Jasny (redatelj filma “Poslijepodne jednog mačka”), pisac Pavel Kohout i glumac Pavel Landovsky, češki disident “na privremenom radu u inozemstvu”, u Austriji i Njemačkoj. (Jasny je u Zagrebu snimao film po Kohoutovu scenariju, a glavnu je ulogu igrao Landovsky; od naših glumaca veće su uloge igrali Žarko Potočnjak i Relja Bašić.) Havelovi prijatelji bili su silno sretni da se u Zagrebu igra Havel i počastili su nas svojim dolaskom na predstavu (u kojoj ih Havel spominje!). Nakon predstave otišli smo u restoran “Brno” i tamo je krenuo razgovor o hrvatsko-češkim kulturnim odnosima. Hvala Bogu, imalo se o čemu govoriti i mi smo se nadmetali da pronađemo što više istaknutih ljudi s obje strane. Govorilo se o Vojnoviću, Bukovcu, Gavelli, Begoviću, Krleži, a ja sam se sjetio i Rogoza. Na spomen Rogoza pogledali su me u čudu i ustvrdili da je Rogoz češki glumac i da on nema nikakve veze s Hrvatskom. Nisu popuštali ni na naše tvrdnje da Rogoz živi u Zagrebu i da još igra u kazalištu. Bilo je kasno kad smo probudili dežurnog vatrogasca u “Gavelli” i pokazali im Rogozovu bistu. Pomalo razdragani naši su gosti pristali da Rogoza podijelimo pola-pola. No ja se nisam dao i predložio sam da sutradan posjetimo Papu Rogoza kako bi se uvjerili u njegovu vitalnost i pripadnost Hrvatskoj.
Papa Rogoz je bio malo gripozan i teško smo sklonili njegovu gospođu da nas primi. Landovsky se pred bardom bacio na koljena, poljubio mu ruku i obratio mu se na češkom. Pola sata oni su govorili češki, a meni je postalo jasno da Landovsky s velikim užitkom igra svoju posljednju kartu. Kad je audijencija završila, a mi se našli na ulici ugursuz Landovsky je pokušao zaključiti nešto kao: “Tak, pratele, či herec je pan Rogoz?” Pomislio sam: Svjetski – kao i ti!
Papa Rogoz sigurno nije bio “generacijski” ograničen, nije mislio da sve počinje i završava s njime, vjerovao je u zajedništvo kazališnog čina koje nadrasta osobne ambicije. Stotinu godina se borio za svoje mjesto pod kazališnim nebom, ušao je u povijest hrvatskog i češkog glumišta pa i europskog filma, a ipak se nije zanosio iluzijama o svojoj veličini i nezaboravu. Nadam se da nije mogao ni naslutiti isključivost i uskoću svojih nasljednika.