Tko zna dotaknuti bilo naroda zna, da narod više ne zanimaju ni riječi ni lica, ni radio, ni televizija, ni novinska izvješća, ni nepravomoćne, ali ni pravomoćne sudske presude. Narod zanimaju djela.

Ovaj osvrt po običaju pišem unaprijed, kako bi uredništvo moglo na miru urediti naše vrijedne novine. Pisan je početkom tjedna u kojem se rješava hrvatsko sudbinsko političko pitanje: povratak dr. Ive Sanadera u Sabor. Bez obzira na ishod saborskog postupka, koji će nedvojbeno biti zakonit, unaprijed pišem da je za Hrvatsku svejedno hoće li jedan čovjek – pa makar to bio i čovjek, koji je za HDZ dvaput dobio parlamentarne izbore – sjesti na jedno saborsko sjedalo. Sabor je sedam godina tratio hrvatsko vrijeme dok je na tom sjedalu, za koje se ne zna gdje je u sabornici, sjedio netko drugi. Ne vidim razlog, da se pretvaranjem jednog većinskog saborskog sjedala u nezavisno ne nastavi traćenje našeg vremena još jednu godinu.

Stoga ne razumijem ni zašto je Hrvatsku nedavno bio zapljusnuo val potpore HDZ-ovih mjesnih organizacija u smislu nekadašnje pjesmice, koja se pjevala za bivšeg režima u dobru i u zlu: Druže Tito, mi ti se kuneeemo, da sa tvoga pute ne skrećeeemo! Mlađim čitateljima – ako oni od silnog pričanja imaju vremena za čitanje – valja objasniti što je bio smisao potporne partijske pjesme vođi i učitelju njihovih naroda, Josipu Brozu iz Kumrovca, veliko „k“.

Za, nasreću, mrtvu komunističku Jugoslaviju se govorilo – dok Bošnjaci još nisu bili priznavani za narod – da ima šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jednu partiju. U zadnjim parlamentarnim izborima za kraljevske Jugoslavije sudjelovalo je 37 političkih stranaka. (Komunisti su riječ sudjelovati zamijenili izrazom izaći na izbore, iako treba reći izići od glagola ići, jer očito nije bilo nikakva izbora. Taj se izraz zavukao i u jedinu, svetu i nezamjenljivu Hrvatsku, vjerojatno stoga što ni u samostalnoj demokratskoj, nekomunističkoj Hrvatskoj nema pravog izbora. Stranke i koalicije se izmjenjuju na vlasti, a politički režim koji zemlju i narod vodi u propast ostaje isti, tko god bili nositelji vlasti.) Uz raznorodnost posebnih interesa u velikoj državi, komunistička partija nije mogla biti jedinstvena, jer je interese bilo teško pomiriti. U jedinoj su se partiji vodile žestoke bitke za prevlast, koje su ugrožavale i položaj vrhovnog vođe, koji je uvijek pobjeđivao svoje suparnike. Nakon obračuna i pobjede vođe – obično na takozvanim plenumima centralnog komiteta (odbora) i kongresima (saborima) stranke – svi su sudionici sastanka zdušno prisezali (kleli) na vjernost vođi. Da tako valja postupiti učilo se i u nekadašnjoj Partijskoj školi u Kumrovcu.

Za donedavnog premijera se s najvišeg vrška vlasti otvoreno kazalo da kani rušiti postojeću vlast i to uz pomoć SDP-a i nepravomoćno osuđenog bivšeg dopremijera, ali se opetovano ponavlja da je vlada čvrsta i jedinstvena, da je vladajuća koalicija čvrsta i jedinstvena te da je vodeća stranka koalicije čvrsta i jedinstvena. Međutim, u postupku propadanja naroda, političkih zajednica i civilizacija neizbježni su sukobi i obračuni posebnih interesa, jer jedne snage žele prevrat i poboljšanje, a druge zadržati dominaciju i u postupku propadanja. Ako ljudi u vladi, u koaliciji i u dosad vodećoj stranci imaju ikakav interes osim osobnog te ako ikoga u narodu zastupaju, ni vlada ni stranka ni koalicija ne može biti čvrsta i jedinstvena. Ono što se danas vidi i što smijem napisati je, da je jedinstven jedino narod i to u osudi sadašnjeg stanja i ponašanja hrvatskih ljudi vlasti, hrvatske oporbe, te cijelog podijeljenog Sabora. Vidi se i to, da narod svakim danom i satom te poslije svake izjave ljudi vlasti postaje čvršćim.

Ako je netko i načas pomislio da ovaj osvrt nije pisan u najozbiljnijoj nakani, spomenut ću sam to, da se već dugo hrvatski narod nije u stanju ni sam hraniti ni sam braniti te da je Hrvatska postala zemljom neznanja. Hrvati žive od pozajmica, a ne od rada i proizvodnje. Hrvatsku je iznevjerio liberalistički gospodarski model. Čime ćemo se, ako smo bez znanja, a jesmo, i ako smo duboko u dugovima, a jesmo, doslovce hraniti 2015. ili 2020.? To pišem iznimno ozbiljno.

Najgore od svega je to, što sadašnje vlasti Hrvatskoj i hrvatskom narodu trate vrijeme. O čemu se minulih tjedana raspravljalo u Saboru, u Vladi i u javnosti? Predsjednik države obilazi Hrvatsku, kao da je i dalje u izbornoj kampanji. Jedan dan kaže da je politika temeljni hrvatski problem, a sutradan da je najteži problem gospodarstvo.

U Hrvatskoj politika jest daleko najljući problem. Zbog slabe politike slabo je i gospodarstvo. Naime, u Hrvatskoj, u kojoj su gospodarske aktivnosti – po spomenutom liberalističkom modelu – prepuštene privatnom sektoru nema ozbiljnih privatnih poduzetnika. Čitatelji ih sve znaju, iako ih sve ne poznaju. U takvom stanju, i upravo zato što svaka država treba poduzetništvo, država u Hrvatskoj mora postati poduzetnicom. Politika je u Hrvatskoj golem problem, jer ljudi vlasti ne shvaćaju da imaju odgovornost za ljude i narod, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago u njemu, te za okoliš i klimu. Kako će se narod sutra hraniti, kad hrvatske vlasti postanu kreditno nevjerodostojne? Hrvatska nema vremena ni za čekanje, a još manje za traćenje. Sutrašnji dan brzo dolazi.

Takozvana saborska oporba postavila je ponovo pitanje povjerenja Vladi. To nije učinila zato da bi vladu oborila, jer ministri žele ostati ministrima, a zastupnici zastupnicima dok god to bude išlo. Oporba želi samo raspravu o vladi i ministrima, ne bi li, kako ona misli, od građana prikupila koji postotak potpore. Oporbeni prvaci (troje njih) izvan Sabora, pred kamerama ispred sebe i s plakatima iza sebe, neprestance ponavljaju da su za vlast spremni. Neka oni budu spremni za dom ili, ako se to ne smije napisati, spremni za narod, što se već smije napisati.

Oproba pred narod stavlja prijeizborna obećanja, koja su zapravo svrhe ili mete za koje narodu obećavaju daće ih ostvariti. Narod zna što je obećanje – radovanje. Oporbeni prvaci se drže kao da njihovi stručnjaci, upravo zato jer su njihovi, imaju magično znanje da obećanja pretvore u zbilju. Narod zna da svakoj meti ili svrsi, kako bi bila ostvarena, valja prethoditi odabir sredstava kojim će se ona ostvariti i načina na koji će se ostvariti. To oporba skriva od naroda. Narod zna da za ostvarenje svakog programa treba imati plan ostvarenja, koji sadrži raspored i trajanje aktivnosti, novac, ostala sredstva i način. A njih oporba skriva, jer ih nema.

Sad se čini da je narod prepušten sam sebi. Tko zna dotaknuti bilo naroda zna, da narod više ne zanimaju ni riječi ni lica, ni radio, ni televizija, ni novinska izvješća ni nepravomoćne, ali ni pravomoćne sudske presude. Narod zanimaju djela. On jedno vrijeme čeka, da vlasti naprave djela umjesto njega.

Engleskom kralju Richardu II, rođenom 1367., ustoličenom 1377.(!), uklonjenom s vlasti i utamničenom 1399. te u tamnici umrlom, a vjerojatno ubijenom, 1400. godine, William Shakespeare u drami Richard II stavlja u usta riječi: Prije sam ja tratio vrijeme, a sad ono trati mene.

Ni hrvatsko vrijeme ne valja tratiti.