Isus je smatrao da ljudi trebaju štedjeti, čuvati i štititi jedni druge.

Stolovi i komode u našim domovima u ovom dobu godine urešeni su vezenim adventskim stolnjacima i prekrivačima. Na njih su postavljeni – obično u obiteljima spleteni – adventski vijenci sa četirima svijećama, koje se, zaredom, iz nedjelje u nedjelju, pale na četiri predbožićne nedjelje. I uredi su urešeni komercijalnim adventskim vijencima, na kojima se svijeće obično ne pale.

Riječ je o znakovima, kojima kršćanski vjernici skupa s Crkvom prate svoju unutarnju pripravu za Božić, ljudima najdraži blagdan. Crkva je mudro smislila to vrijeme priprave za proslavu obljetnice pojave novog čovjeka Isusa, kako bi ljude podsjetila na kraj vremena, u kojemu Isusa još nije bilo.

U vrijeme neposredno prije Isusove pojave svijet se bio razrastao i stijesnio u Rimskom carstvu, koje je u godini Isusova rođenja imalo 75 milijuna podanika, koji su po procjenama povjesničara i demografa činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Osim tjesnoće, Rim je obilježavala raznorodnost kultura i sustava ljudskih vrijednosti ili vjera. U suočenju vjera, njihovi mitovi, onda kao i danas, obezvrjeđuju jedni druge, a ljudi počinju sumnjati u vlastite ideje, ideale i načela društvenog ophođenja. S. S. Kranjčević je spjevao stih: Mrijet ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati. Prije Isusove pojave u stiješnjenom su svijetu svi narodi, opterećeni svojim mrtvim mitovima, tražili izlaz i čekali objavu nove riječi, nove ideje vodilje, novih načela, novog sustava ljudskih vrijednosti, koji bi mogli prigrliti svi ljudi. Crkva u Adventu obilno navodi riječi Ivana Krstitelja, po kojima je bilo isteklo staro vrijeme, a približilo se novo doba. Isus se upustio u javnu kampanju, ohrabren dobrim odzivom ljudi na upozorenje Ivana Krstitelja i na poziv da se obrate i napuste stare staze i navade te da slijede novog čovjeka, koji će im ponuditi novi sustav ljudskih vrijednosti. Isus je svoj sustav ljudskih vrijednosti, koji je primjeren svakoj, kako god složenoj zajednici, nazvao nebeskim kraljevstvom, kako bi naglasio njegovu novinu i izuzetnost u
odnosu na zatečene i uobičajene sustave vrijednosti.

Isus nije nudio novi ujednačujući, kompromisni i ekumenski mit, nego samo načelo: Bog je otac svih ljudi i svrhu: Svaki čovjek mora imati život. Svrha, kakvu je postavio Isus, usmjeruje ljudsko ponašanje bez uporabe zapovijedi i krutih pravila ponašanja, koji su sastavnice svake ideologije. Isusu je bio bitan ljudski stav. Svrha ima regulacijsku funkciju, poput termostata. Srha regulira ili ugađa društvenu praksu i ponašanje ljudi, kako bi se mogle ostvariti postavljene ljudske svrhe. Ideologije ustrajavaju na praksi unaprijed zacrtanoj zapovijedima i pravilima, čak i kad ona ne vodi svrhama. U promjenljivom svijetu, kakav je naš i kakav je bio Isusov svijet, ideologije uvijek iznevjere ljude i narode te postanu izlikama za slabu i štetnu praksu.

Ako je Bog otac svih ljudi i naroda, svijet i život pripadaju svim ljudima. Isus je odbacio svijet mržnje, osvete, nasilja, isključivanja, gospodstva jednih ljudi i ropstva drugih, odabranosti jednog naroda i unižavanja drugih naroda, sukoba i nadmetanja među ljudima te ratovanja među narodima, kulta zlata i ljudske obijesti. Isus je otvorio put u svijet snošljivosti, praštanja, blagosti, uzajamnosti ljudi i naroda, društvenog sklada i solidarnosti, želje za duhom te zadovoljenja životnih potreba i ostvarenja ljudskih svrha.

Ako se svaki čovjek treba dokopati zadovoljstva vlastitim život, što je istovremeno i najmanje što čovjek treba i najviše što može postići, jedini način za to je, da ljudi jedni drugima u tome pomažu, a ne da odnemažu. Za to je potrebno da ljude povezuje jedna ideja, jedno načelo i jedna svrha, umjesto da ih razlučuju drevni mitovi ili nove utopije.

Isusov novi sustav ljudskih vrijednosti, njegovo nebesko kraljevstvo, sustav je zaštite ljudi i naroda. Stoga Isus sebe vidi kao pastira ljudi i naroda. Dobri pastir Isus stoga uvjerljivo naglašava da su svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice. Tati i glavosječe! (Danas se ljude uvjerava da ih štite ljudska prava, zakoni i razni branitelji: državni, pučki, dječji, tržišni ili denhaški.) Isus je smatrao da ljudi trebaju štedjeti, čuvati i štititi jedni druge.

Danas kršćani nisu samo u blagom i pitomom očekivanju proslave Isusove pojave, nego su s drugim ljudima i u tjeskobnom očekivanju sutrašnjice u ponovo stiješnjenom, nadmetateljskom, sebičnom, okrutnom, bezobzirnom svijetu isključivosti, kulta kapitala, dužničkog ropstva svih stvaratelja bogatstva svijeta (radništva, poduzetništva i država), jurnjave za neodržljivim i nepotrebnim gospodarskim rastom, individualizacije i odosobljenja ljudi, razaranja obitelji te uništenja etičnosti i nacionalnih kultura.
Znaju se krivci, kradljivci ljudskog smisla i ubojice ljudskog duha: (1) slobodno svjetsko tržište, koje je zamijenilo uređena nacionalna tržišta; (2) odmetnutost kapitala, koji je otet radništvu, poduzetništvu i državama te koji se gomila u elektroničkim zapisima svjetskih banaka; i (3) zaokret u industrijalizaciji, koji po cijelom svijetu stvara neizvjesnost i skuplja vojske nezaposlenih ljudi.

Nomadstvo nakupljenog kapitala, koji se seli iz zemlje u zemlju, iz jedne vrste aktivnosti u drugu i iz jednih prirodnih bogatstva u druga, s jedne strane, te vezanost naroda, kultura i prirodnog blaga uz prostor i želja ljudi za zavičajem, domajom ili domovinom, s druge strane, stvaraju posvemašnju zabrinutost u svijetu, u obiteljima i među narodima. Kapital ide samo za samouvećanjem, tjerajući ljude i narode da međusobnim, gladijatorskim nadmetanjem potiču gospodarski rast do granice izdržljivosti ljudi i do ruba ustaljenosti odnosa u prirodi.

Danas se gospodarske nevolje na očigled pretvaraju u političke probleme, a politički problemi postaju pitanjima mjesta, kulture, naroda i ljudi, koji imaju svoju mjeru strpljivosti. Sva se pitanja na kraju pretvaraju u sigurnosna. Svijet nedvojbeno postaje sve nesigurnijim.

Hod današnjeg svijeta – koji izgleda kao da je kloniran od svijeta, koji je Isus bio zatekao – utrtim putem i zacrtanim smjerom vodi u propast. Svijet mora napustiti načela, po kojima je briga svakog čovjeka za sama sebe najbolji put do općeg dobra te da je slobodno i neuređeno svjetsko tržite pravi put do svjetskog mira.
Svijetu je potreban preokret, kojim će se kapital vezati uz prostor, radništvo, poduzetništvo i narode. Time će se ukloniti pogibeljna razlika u stupnju zaposlenosti naroda. Jedini način da se taj naum provede je uspostava načela i svrhe djelovanja svjetskog ljudskog organizma a to je, da svaki čovjek i svaki narod može živjeti od svojeg rada. Stoga je Isus aktualniji, nego ikad dosad.

Skora proslava Isusova rođendana prigoda je, da Crkva i kršćani opet počnu promicati svrhu Isusova djelovanja: Došao sam da svi imaj život i da ga imaju u obilju! Za to je nužno da ljudi mogu raditi, a da narodi mogu proizvoditi. Čovjek bez posla jadan je kao i narod bez proizvodnje.

Narodil nam se Mladi Kralj, kaj je štel biti pastir.