Nedavno su nam iz Bruxellesa javili da su Hypo Bank i hrvatski političari otuđili europski kapital. Hrvatska je time već pristupila EU u sferi korupcije. Zašto se, onda, ne zatvara Poglavlje 23? Unija u kojoj se to moglo dogoditi nije bila u zamislima Roberta Schumana. U svibnju ove godine navršilo se šezdeset godina od objave Schumanove deklaracije pa se navratiti na Schumanove namisli.

U lipnju 1947. Francuska i Engleska potpisale su Sporazum u Dunkirku, koji im je trebao omogućiti zajedničku obranu od njemačke agresije!? U francuskoj vladi tad više nije bilo generala de Gaullea, koji je podnio ostavki u siječnju 1946., a u britanskoj nije bilo ratnog premijera Chruchilla, koji je izgubio izbore u svibnju 1945.

Danas se čini da je taj sporazum bio nepotreban i da je bio čin provokacije, s obzirom na stanje razorene i ponižene Njemačke, koju su Saveznici podijelili u četiri okupacijske zone. Međutim, ako se uvaži povijesno iskustvo, taj je sporazum imao smisla.

Naime, Europa je u prvoj polovici prošlog stoljeća proživjela dva strašna svjetska rata i šest traumatičnih revolucija. Naš naraštaj je treći europski naraštaj koji živi u miru, ali je ratni naraštaj rat smatrao normalnim stanjem svijeta. Među ljudima je vladalo opće uvjerenje da će do rata opet doći, kao što se dogodilo poslije Prvoga svjetskog rata.

S druge strane, Staljin je uspjelo izvezao revoluciju u polovicu Europe: Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Albaniju, a odmah poslije rata komunisti su bili glavni koalicijski ortaci u vladama Francuske i Italije Britanijom su vladali socijalisti koji su se oslanjali na sindikate, koji su bili uspjela meta subverzivnog djelovanja sovjetskih obavještajnih službi. Britanska laburistička vlada bila je provela opsežnu nacionalizaciju industrijskog i javnog uslužnog sektora gospodarstva. Ta se mjera mogla shvatiti kao uvod u stvaranje socijalističkog sustava.

Nije bilo nezamišljivo da u nekim zemljama Europe dođe do mirne, političke socijalističke revolucije. Komunisti su sudjelovali u pokretima otpora protiv njemačke okupacije pa su se smatrali pozvanim da vladaju, a poslije rata su bili financirani od Staljina. U lipnju 1947. Churchill je zazvonio na uzbunu od komunističke opasnosti za Zapadnu Europu.

Počelo je financiranje demokršćanskih stranaka diljem Europe, posebice u zemljama koje su izgubile rat: valjalo je puk stalno odvraćati o pomisli na revoluciju. Cio kapitalistički svijet bio je ozbiljno zabrinut zbog prodora komunizma u Europu.

Europa je bila na prekretnici. Dvije očite opcije koje je Europa imala bile su novi rat i daljnje revolucije. I jedna i druga opcija bi donijela cijeloj Europi porazno propadanje.

Istina je, neke europske zemlje još su imale kolonijalne posjede, ali su oni bili više hipotekom, nego glavnicom. Postupak dekolonizacije ohrabrivale su SAD, kako bi se dokopale novih tržišta za svoju industriju, koja je imala i svoju i preuzetu njemačku ratnu tehnologiju. U Europi su suvremenu tehnologiju imali samo Nijemci, Britanci te donekle Nizozemci i Šveđani.

Zapadna Europa, koja je uglavnom bila iscrpila svoje prirodno blago, našla se u okruženju zemalja i kontinenata, koji su raspolagali ili golemim ljudskim ili golemim prirodnim potencijalima ili oboma: Rusija, Kina, Indija, Afrika, Australija, Kanada i posebice SAD, kojima je ratnom svrhom bilo stvaranje slobodnog svjetskog tržišta. Gospodarska perspektiva razjedinjene Europe bila je izrazito slaba.

Roosevelt je mislio da će SAD postati gospodaricom svijeta, a da će putem nuklearnog oružja pod nadzorom držati Sovjetski Savez. Međutim, koncem rata Staljin je već bio odmaknuo u pripremanju svoje atomske bombe.

Nakon uspostave mira, Europa je bila slaba, razjedinjena, ugrožena od revolucije i izložena obnovi rata u daljnjoj budućnosti. Međutim, uspon Sovjetskog Saveza te njegova vojna i politička snaga osigurali su Europi američku zaštitu, jer su se SAD morale zaštititi Europom. Pad Zapadne Europe doveo bi i do pada Amerike. To je Europi pomoglo da od sebe lakše odagna opasnost revolucije, ali i da shvati da europske zemlje više ne smiju međusobno ratovati. Od triju utvara koje su plašile Europu – rat, revolucija i siromaštvo – s vremenom je ostalo samo siromaštvo, ali je ono moglo natrag dozvati i rat i revoluciju.

Na petu obljetnicu svršetka Drugoga svjetskog rata, 9. svibnja 1950., na europsku političku scenu stupa Robert Schuman objavom Schumanove deklaracije, u kojoj stoji da je njegova nakana da učini rat ne samo nezamišljivim, nego i materijalno nemogućim. Dan 9. svibnja sad se slavi kao Dan Europe.

Schuman nije iznenada istupio sa svojom neočitom idejom. On je kao francuski premijer (1946.-47.), iznio planove koji su kasnije rezultirali utemeljenjem Vijeća Europe – koje i danas postoji – u Londonu 5. svibnja 1949., kad su se zemlje-potpisnice na prijedlog Schumana složile da su granice Europe određene načelima ljudskih prava i temeljnih sloboda. Schuman je najavio i stvaranje nadnacionalne Unije za Europu, koja je začeta utemeljenjem Europske zajednice za ugljen i čelik (1951.). Demokracija je bila ključna riječ u Uniji, jer su svi zakoni, propisi i odluke Unije donošeni dogovorom članica.

Dana 16. svibnja 1949. Schuman je rekao:

Mi sad izvodimo veliki pokus, koji je ispunjenje sna, koji se opetovano javlja među narodima Europe, o uspostavi među njima jedne organizacije koja će donijeti kraj rata i jamčiti vječan mir. … Naše stoljeće, koje je bilo svjedokom katastrofa koje su donijeli neprestani sukobi narodnosti i nacionalizama, mora pokušati i uspjeti pomiriti narode u jednoj nadnacionalnoj udruzi. To će zaštititi raznolikosti i aspiracije svih naroda, dok će ih koordinirati na isti način kako su sad koordinirane regije unutar jedinstvenog naroda.

Kao ministar vanjskih poslova Schuman je u rujnu 1948. pred Općom skupštinom UN-a izjavio da Francuska kani stvoriti demokratsku organizaciju za Europu, kojoj će se moći pridružiti i poslijenacistička i demokratska Njemačka. Tijekom 1949. i 1950. Schuman je govorio o stvaranju nadnacionalne Europske zajednice, koja će kao nadnacionalna struktura jamčiti trajan mir među zemljama-članicama.

Schumanova ideja očitovala se u tome, da je on izlaz vidio u dinamičkoj integraciji europskih zemalja kao suverenih država, koje će svjesno i savjesno demokratski koordinirati svoje djelovanje. Svrha integracije bi bila zadovoljenje potreba ljudi i ispunjenje njihovih ljudskih svrha, što je zadaća i svake narodne političke zajednice.

Danas je, nažalost, EU nepolitička zajednica pod dominacijom tržišta, koje je pod dominacijom kapitala. Takav razvitak u Uniji nije Schumanov promašaj. Ipak, Schuman je postavio jak demokratski temelj Uniji, koji omogućuje da se EU pretvori u pravu političku zajednicu, kad potpun slom liberalizma bude omogućio obnovu odgovornosti i demokracije. Hrvatskoj ne treba sadašnja korporacijska demokracija koja je još u EU.