Prošle godine, točnije 15. studenoga, imao sam čast prisustvovati predavanju našeg kolumniste poštovanog gospodina Zdravka Mršića na temu Kapital bez domovine i svjetska revolucija koje je održao o objavi svoje knjige Svijet bez ideje koju toplo preporučam svima koji još imaju vremena i volje za čitanje i razmišljanje uslijed borbe za preživljavanje i slobodu mišljenja. Pozorno sam slušao predavanje gospodina Zdravka slažući se sa svime, no ono što me je začudilo bila je najava revolucija u skoroj budućnosti kao reakciju na stanje u kojem se narodi i države nalaze, a u kojem je krupni i odmetnuti kapital oteo narodno blago i narod doveo u dužničko ropstvo uz svesrdnu, kvislinšku pomoć vlastodržaca. Moram priznati da mi se ta ideja činila pomalo nemogućom. No, profesor Mršić je i opet bio u pravu (prvi je u Hrvatskoj upozoravao na krizu i mogućnost propadanja, ali ga očito nisu čuli oni koji su ga trebali čuti). Ovih dana svjedočimo upravo revolucijama po svijetu, a osobito u arapskim diktatorskim režimima. Nije naodmet istaknuti da se radi o članicama Pokreta nesvrstanih (Libija, Egipat, Tunis, Alžir, Bahrein…) kojemu se toliko dive mnogi antifašisti u Hrvatskoj kao Titovoj velebnoj arhitekturi, a koji je, ne treba biti povjesničar da se to zaključi, dobrim dijelom klub diktatora kojima narod i dobrobit naroda ništa ne znače ako se kose s njihovim interesima i životinjskom željom za vlašću i opsesijom nekakvim mesijanskim poslanjem. No, u ovom tekstu se ne mislim baviti opsesijom nekih hrvatskih političara Pokretom nesvrstanih niti samim pokretom, jer on zasigurno ima i svoju povijesnu vrijednost, od koje iskreno ne vidim nekakve gospodarske, a ni političke koristi za Hrvatsku, jer sve unosne poslove s tim državama nije sklopila Hrvatska nego Italija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija… Želja mi je opisati neke od apsurda u Lijepo Našoj.
Nije li apsurdno da u Hrvatskoj trenutačno imamo dva predsjednika nogometnog saveza, Štimca i Markovića? Obojica su opsjednuti svojim spasiteljskim poslanjem spram hrvatskog nogometa. Nije li apsurdno da u Hrvatskoj imamo na vlasti stranku koja se raspada, a u isto vrijeme glavnim oporbenim strankama i stranačkim čelnicima nije bitna sudbina države i njezinih državljana nego kako dokrajčiti tog nasmrt ranjenog protivnika HDZ i time osigurati sebi što veći broj glasača odnosno sinekura i što snažniju poziciju za provođenje svojih ideja kada preuzmu vlast na redovitim ili izvanrednim izborima koje opet neće oni izazvati nego to ovisi o želji HDZ-a? Nije li apsurdno da imamo dva predsjednika države, Mesića i Josipovića koji se izmjenjuju u javnim istupima i nastupima savjetovani od gotovo iste skupine savjetnika, pa više ljudi ne znaju tko je bivši, a tko sadašnji predsjednik? Nije li apsurdno da se slučaj uhićenja branitelja Tihomira Purde dogodio netom poslije intenziviranja susreta Tadića i Josipovića? Ovaj zadnji slučaj je doista apsurd iz puno razloga. On pokazuje svu trulost hrvatske politike i svu nesposobnost hrvatskih političara u obrani suvereniteta, a da ne spominjem nepostojanje nekakve strategije razvoja državnosti i društva u cjelini. No o tome Vam najbolje progovara u svojoj kolumni profesor Mršić. Za kraj prenosim Vam razmišljanje koje sam čuo ispijajući kavu u jednom zagrebačkom kafiću, a tiče se upravo slučaja Tihomira Purde. Naime, kako su tumačila gospoda za susjednim stolom (ne volim prisluškivati tuđe razgovore, gospoda su jednostavno bili preglasni ili ja imam dobar sluh), slučaj Purda nije slučajan u ovo vrijeme, jer ništa nije slučajno u politici. Slučaj Purda dio je dogovora, šire strategije Josipovića i Tadića kako bi se konačno dokrajčio HDZ, jer Purda je predstavnik vrlo utjecajne skupine hrvatskog društva, one braniteljske koja je većinski sklona HDZ-u i koja HDZ-u svojom glasačkom brojnošću donosi veliki broj zastupnika u Saboru. Jer kako drukčije protumačiti da je Purda više puta od objave Interpolove tjeralice prelazio granicu, a nije bio uhićen sve do ove predizborne godine u kojoj se HDZ nalazi u vrlo teškoj situaciji s obzirom na sve afere i probleme unutar svojih redova? Time, ako se uspije okrenuti branitelje protiv HDZ-a, ne nestaje samo glasačko tijelo HDZ-a nego se na taj način zadaje konačni udarac braniteljskoj populaciji koja je nacionalno jako osviještena i dovršava se proces detuđmanizacije, odnosno svakog otpora za daljnje regionalno povezivanje, u konačnici otvara se prostor stranim interesnim skupinama kojima je u cilju dočepati se hrvatskih prirodnih resursa – vode, šume, moguća nalazišta nafte i plina (SDP je još 2001. namjeravao restrukturirati Hrvatske vode u trgovačko društvo što je vidljivo iz Zaključka kojeg je 22. veljače 2001. potpisao potpredsjednik hrvatske Vlade Goran Granić). Tome u prilog idu, prema toj gospodi, a priznajem i mene je vrlo zaintrigiralo, turneje pomirenja po regionu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, a posebno, čudne i mlake reakcije predsjednika Josipovića na slučaj Purda kao i bježanje od svakog ozbiljnog komentara bez obzira što je slučaj Purda pitanje i vanjske, ali i sigurnosne politike koje su Ustavom RH vezane uz funkciju predsjednika (predsjednik Josipović je svojevremeno u naponu njegovih susreta s Tadićem izjavio da su logori na teritoriju Srbije humanitarno pitanje, a da ne spominjemo da Srbija ne priznaje postojanje tih logora). Iskreno, cijeli taj razgovor me još zaokuplja, a posebno stoga što su gospoda kao protuuslugu predsjednika Josipovića Tadiću izveli mogućnost koju je već indirektno i najavio u medijima predsjednik Josipović, a tiče se povlačenja tužbe Republike Hrvatske protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde što neće biti problem izglasati, ako na vlast i to velikim brojem mandata u Hrvatskom Saboru dođe SDP sa svojim koalicijskim partnerima. Ako je to tako, a ponavljam, u politici je sve moguće, onda se u slučaju Purda radi o doslovnom uništenju hrvatske državnosti i suverenosti. Iskreno se nadam da nije tako. Ne želim vjerovati u to. No, ako se to i dogodi, odričem se hrvatskog državljanstva i odlazim iz ove zemlje koju volim kao svoju majku, pa makar bio siroče i umro kao siroče. Neću biti jedini. Vlastodršci u Hrvatskoj su se tijekom povijesti odrekli stotine tisuća svojih sinova i kćeri od kojih su mnoge mučki poubijali po šumama i gorama bez da su ikada odgovarali za te zločine.