Nedjelja je, 27. ožujka 2011. godine. U Krapini na festivalskoj pozornici sabrali su se na koncertu povodom 44. rođendana Radija Hrvatsko zagorje Krapina, mnogi zbog kojih sam na poseban način ponosan što sam Zagorec, što sam rođen u Hrvatskom zagorju, u zagrljaju ovih rajskih bregov v zelene zipke v koje mi domovina spi.

Koncert je bil melem za moje serce, a vjerujem i svima koji su bili prisutni. Dok ovo pišem još uvijek „čujem“ Kavalire i njihovu Bauricu, pjesmu koja, iako jednostavnih riječi, duboko istinski i sudbinski opisuje, trga od zaborava povijest našeg Zagorja, njenih mladića i muževa koji su odlazili u dalek svijet kako bi si osigurali barem nekakvu budućnost. Ona je živi spomenik svima njima koji su otišli iz Zagorja, po cijele dane radili u tvornicama europskih i drugih zemalja pri čemu im je srce razdirala tuga za domom, obitelji i voljenima. Mnogi od njih nikad se nisu vratili.

Odgađali su svoj povratak kako bi si „još samo malo zaslužili“ i na kraju kad su si i zaradili u povratku spriječila ih je nerijetko smrt. Baurica je zato pjesma koja neće „umrijeti“ i živjet će dok god bude ljudi u našem Zagorju. Ona je arhetip, dio koda naše kolektivne svijesti.

Iako Podvinčani imaju puno pjesama koje se meni osobno jako sviđaju, pjesma Kaj ti stvarno nije žal, koju izvode sa Željkom Kokorićem, ovu mi je večer posebno odjeknula. Stvarnost koja nas ljude sudbinski pogađa i određuje jest ljubav u svojem ostvaraju, ali i u svojoj negaciji – mržnji. Voljeti, ljubiti nekoga nepodijeljeno, iskreno, zahtijeva trajni napor. Zahtijeva u mnogim trenucima odbacivanje i samoga sebe.

Često to promatračima izgleda kao ludost, no jedino tako čovjek može reći da zna što je ljubav i jedino na taj način čovjek može zadobiti vlastito ispunjenje i ostvarenje ako je spreman odreći se sebe za drugoga. To je i osnovna poruka kršćanskog blagdana Uskrsa kojeg ćemo proslaviti ovoga mjeseca. Čovjek koji nije sposoban oprostiti, podnijeti žrtvu, odreći se krivog ponosa, sebičnih interesa, svih onih niskih strasti koje nas svakodnevno stavljaju pred izbor – za ili protiv, ne može osjetiti puninu života.

Uvjeren sam isto tako, da radost i ljepotu života ne može osjetiti ni onaj tko u pogledu na svoj život ne vidi korov koji je posijao, vlastite grijehe, propuste, trenutke kojih se srami. Upravo i po tim trenucima vlastitih poraza kojih se sramimo kada nas u tišini naših savjesti zaskoče, mi ljudi jesmo posebna, blagoslovljena bića. Bez tih križeva, čovjek ne može ni znati što je uskrs, što je život u punini.

Ovu je večer bilo otpjevano puno nezaboravnih pjesama i svaka od njih zaslužuje poseban osvrt, a posebno antologijske popevke poput Suze za zagorske brege, Oko jene hiže i Dobro mi došel prijatel koje je srcem i dušom otpjevao Branko Greblički Ventek. Slobodan sam napisati da je svim tim pjesmama zajedničko to da su odražaj duše zagorskog, hrvatskog čovjeka.

Čovjeka koji je kroz svoju, počesto trnovitu povijest, znao pronaći razloge za radost, veselje, pjesmu, optimizam, otvorenost prema drugome, gostoljubivost i mogli bismo još nabrojati puno odlika duše našeg zagorskog, hrvatskog čovjeka. Upravo te odlike koje bismo mogli svesti pod zajedničku, a to je hrabrost, potrebne su nam, cijelom hrvatskom biću, osobito u vremenu koje sada živimo.

Napisao sam na početku teksta da sam ponosan što sam Zagorec. Ponavljam to i na kraju ovog osvrta. Ponosan sam i zahvalan sam Bogu što sam rođen u Hrvatskom zagorju, bez obzira na siromaštvo koje je mene i mnoge moje prijatelje okruživalo u djetinjstvu kada sam u škornjima ljeti ponekad i na +35 išao u školu, jer za nekakve normalne „patike“ roditelji nisu imali novaca. Ponosan sam što sam Zagorec bez obzira što sam kao student morao ljeti na rad u inozemstvo kako bih si zaradio za studiranje kada su mnogi moji prijatelji uživali u blagodatima slobodnih dana.

I ne pišem ovo kako bih u vas koji čitate izazvao sažaljenje, jer to su za mene osobno dragocjeni trenuci stjecanja nepatvorenih spoznaja o životu, nego naprotiv.
Želim napisati da u duši zagorskog, hrvatskog čovjeka postoji neprocjenjivo bogatstvo, odlike kojima smo sposobni ovaj naš blagoslovljeni kemauček svijeta učiniti mjestom trajne radosti.

Mjestom čiji bregovi neće zarasti u korov i trnje! Mjestom živih, a ne mrtvih! Mjestom na kojem će se opet kao nekad čuti popevka s brega na breg! Mjestom koje će svojim obnovljenim dvorcima svjedočiti o veličanstvenoj povijesti u kojoj je naš „zagorski kmet“ unatoč svim Tahy-ima preživio i nadživio sve one koji su ga tlačili, sijali razdore i ideološki trovali. Vjerujem i to je moja želja svima vama dragi čitatelji za Uskrs, bez obzira vjerovali li vi ili ne u Boga, bili Kršćani ili ne.

Vjerujem da je naš zagorski, hrvatski čovjek sposoban probuditi iznova u sebi sve svoje snage kako bi se zaustavilo propadanje naše Domovine. Vjerujem da smo mi Zagorci sposobni ponovno napraviti tvornice u kojima ćemo proizvoditi za cijeli svijet i u kojima će svaki mladi čovjek moći naći posao, osigurati si budućnost, obitelj i ne biti primoran odlaziti u daleki svijet „trbuhom za kruhom“ poput naših starih.

Vjerujem da smo sposobni izgraditi ceste kojima ćemo povezati cijelo naše Zagorje i da za to ne trebamo čekati desetljećima milost političkih elita.
Vjerujem da smo sposobni pronaći unutar sebe sposobne i časne ljude koji će se htjeti nesebično i potpuno predano boriti u političkoj areni za interese Hrvatskog zagorja i zagorskog, hrvatskog čovjeka.

Vjerujem i siguran sam da smo sposobni očuvati naša nebom dana prirodna blaga poput šuma, izvora vode, zelenih brega, biljnih i životinjskih vrsta kako bi i slijedeće generacije Zagoraca imale razloga reći da su ponosni kaj su Zagorci!

Vjerujem da će Fala imati razloga vječno odjekivati našim Hrvatskim zagorjem!

Da bismo to postigli moramo si posvijestiti da ne postoji drugo vrijeme osim ovoga koje nam je darovano i da smo mi, svaki ponaosob, odgovorni za svoju budućnost.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Kao pisanicu, poklanjam Vam popevku Oko jene hiže da je čitate i pjevate ponosna i hrabra srca:

Oko jene hiže
Pred tobom su steze trudne i daleke
Celu noć buš išel bledi moj pajdaš
Al videl buš vrbe prignute znad reke
Budeš čul kak zvezde padaju med šaš

Oko jedne hiže navek tići lete
Kresnica na coklu celu noć blešći
Tam te bude zemla zibala kak dete
Tam v zelenoj zipki domovina spi

I nemoj mi reći da zabadav išćeš
Da je se to vmrlo da vre ničeg ni
Jednu slanu zvezdu spusti na dvorišće
Pak si zapopevaj morti se zbudi