Stepinac je umro između ostaloga i zbog toga jer nije htio da Hrvatska bude dio zločinačkih, totalitarnih sistema – nacizma, fašizma i komunizma, nego zemlja koja cijelom svojom poviješću svjedoči o pripadnosti Europi i društvu naroda u kojima je svaki čovjek, ma kako neznatan bio, svet, neponovljiv i kao takav neprocjenjiv.

Sjećate li se gdje ste bili tog dana? Nepregledne kolone ljudi noću uoči tog dana i u to maglovito jesensko jutro pristizale su u Mariju Bistricu. Bio sam šesnaestogodišnjak, kiša iz oblaka me cijelog namočila, no ni na trenutak nisam mislio na hladnoću koja me grizla do kosti. Oči sam poput mnogih upiljio u mjesto s kojeg  sam trebao čuti riječi velikog prijatelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Sad ste se sigurno mnogi prisjetili. Da, radi se o papi Ivanu Pavlu II. i danu kada je u Mariji Bistrici u duhovnom srcu našeg Hrvatskog zagorja pred više od pola milijuna vjernika iz svih krajeva naše Domovine i šire, Stepinca proglasio blaženim. Dan kada su Stepinčevi krvnici, siguran sam, zaplakali. Jel’ od srama ili bijesa, nije važno, važno je da je pobijedio život. Važno je da je Bog još jednom u ljudskoj povijesti pokazao da završnu riječ nad ljudskom poviješću ne može i neće imati zlo, nego dobro. Dan kada je konačno pobijeđeno još jedno veliko zlo 20. stoljeća nakon nacizma i fašizma – komunizam. Njegova neljudska i zla ideologija koja je iza sebe ostavila stotine milijuna nepravedno pobijenih nevinih ljudi, uništenih mladosti i djetinjstava. Zla ideologija koja se poput pravog Lucifera maskirala slatkim parolama bratstva i jedinstva, besklasnog društva i borbe za pravdu i slobodu, a stvarno, zatirala svakoga tko bi se usudio misliti drugačije od partije. Žrtva te komunističke zločinačke diktature bio je i zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac

Komunizam – budućnost građena na krvi nevinih

Nakon poraza njemačkih nacista, talijanskih fašista i njihovih kvislinških saveznika, komunističkom je vrhu na čelu s Josipom Brozom Titom prvi zadatak bio uništiti sve koji bi im mogli zasmetati u osvajanju vlasti i nametanju svoje komunističke, boljševičke diktature. Da bi mogli stvoriti uvjete za diktaturu, po uzoru na ono što je uspješno sproveo preko milijuna mrtvih tjelesa njihov veliki učitelj Staljin u Rusiji, trebalo je između ostaloga pokoriti i sve institucije koje nisu mogle ili htjele pristati na njihovo bezumlje, a na poseban način tu im je smetala Rimokatolička Crkva i njezin zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Tito je najprije Stepincu nudio stvaranje Hrvatske Crkve, no kada je vidio da Stepinac prezire i prozire njegove nakane odvajanja Crkve u Hrvatskoj od Rima i zapadnog slobodnog svijeta daje nalog za njegovo hapšenje, montirani proces, na kraju i smrt trujući ga u lepoglavskom zatočeništvu. Ni to nije bilo dovoljno velikom svjetskom državniku Josipu Brozu Titu, nego je htio zatrti i svaki fizički znak Stepinčeva postojanja. O tome jasno govori podatak da su Titove vjerne sluge otuđili i spalili Stepinčevo srce iz njegova mrtvog tijela, a na obdukciji tijelo napunili solnom kiselinom kako bi se što prije raspalo. Ni to im nije pomoglo. Zlo ni ovoga puta nije trijumfiralo, a Stepinčev grob u njegovoj katedrali postao je mjesto trajne molitve vjernika. Vrijedi spomenuti da su komunistički vlastodršci dopustili pokop Stepinčevih zemnih ostataka u katedrali samo iz tog razloga što velik broj vjernika na njegovom grobu u katedrali ne bi upadao tako jako u oči kao što bi to bio slučaj da je pokopan u rodnom Krašiću.

Patriotizam temelj ljubavi prema drugim i drugačijim narodima

Tog jesenskog dana, 3. listopada 1998., komunistička je zločinačka diktatura poražena višestruko. Osim što je tog dana poglavar Rimokatoličke Crkve pred cijelim svijetom i vjernicima Rimokatoličke Crkve potvrdio Stepinčevu nevinost, i potpuno predanje Istini do žrtvovanja vlastitog fizičkog života, taj dan je simbolički konačna potvrda da Hrvatska i hrvatski narod svojom biti ne pripada zločinačkim ideologijama nego visoko razvijenom civiliziranom zapadnom svijetu. Stepinac je umro između ostaloga i zbog toga jer nije htio da Hrvatska bude dio zločinačkih, totalitarnih sistema – nacizma, fašizma i komunizma, nego zemlja koja cijelom svojom poviješću svjedoči o pripadnosti Europi i društvu naroda u kojima je svaki čovjek, ma kako neznatan bio, svet, neponovljiv i kao takav neprocjenjiv.

Taj dan je pouka svima nama u sadašnjem trenutku kako i što znači voljeti svoju domovinu, svoj narod, jezik, vjeru i na kakvim temeljima treba graditi osobnu, obiteljsku i budućnost države. Taj dan pouka je svima nama da ljubav prema vlastitoj Domovini nije samo dobra osobina, nego temelj i uvjet ljubavi prema drugome, drugačijemu i drugim narodima. U tom smislu Stepinac je pravi uzor Europejca, što ovih listopadskih dana potvrđuju svojim zasjedanjem u Zagrebu predsjednici svih biskupskih konferencija Europe, njih trideset troje na kraju svečane proslave o 50. godišnjici Stepinčeve mučeničke smrti.

U kontekstu govora o budućnosti Hrvatskog Zagorja i posebno Krapinsko-zagorske županije, taj dan je također pun simbolike: u Zagorju se rodio Stepinčev krvnik, ali upravo u tom istom Zagorju, 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim. Zlo nikako ne može imati zadnju riječ.