Kako sam nažalost predvidio, pišući u povodu smrti Savke Dapčević Kučar, a parafrazirajući naslov televizijske serije velikog proljećara gospodina Ivana Šibla, ova je jesen doista sumorna. Gospodarska kriza i svinjska gripa neprestano nas zastrašuju sa svih strana i iz svih medija. Narod tek ponešto od svega toga razumije, ali shvaća da ga treba biti strah. I boji se, a to je preduvjet poslušnosti.

Mislio sam da će mi ovu jesen uljepšati proslava Martinja i druženje s prijateljima u mojoj zagorskoj kleti. I tu sam djelomice pogriješio odabravši ponedjeljak: kazalište “Komedija” je toga dana, mimo kazališnih običaja, održalo premijeru. Izostali su neki od mojih stalnih martinjskih gostiju, ali nas je svejedno bilo poprilično. Vedran Mlikota je zablistao kao Sv. Martin gotovo jednako kao u “Plesu sa zvijezdama”.

Malo je znano da je Sv. Martin prvi zapadnoeuropski redovnik koji se proslavio iznimnim vinogradarskim talentom. Martin izlječitelj sigurno nije znao da vino ima antibakterijsko, antivirusno, energetsko i hranjivo djelovanje, ali je uočio njegov čudotvorni učinak te ga je rabio kao ljekoviti napitak. Sad mi je jasno zašto me svinjska gripa i sve druge gripa zaobilaze već godinama. Uvijek se na Martinje sjetim Đalskoga, “Starih krovova” i, naravno, staroga Batorića i njegove popevke: “Nikaj nije lepšega niti veselešega, neg s prijateli, koji su veseli, zestat se…”

U mojoj kleti na vidnom mjestu stoji poučak Viteškog društva Zlatna čizma utemeljenog u Samoboru sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća: ” Svrha društva je piti i dobre volje biti te ranjene viteze spat spraviti.” Naravno, bilo je i pića i zdravica a posebno je zamijećena zdravica meštra od prvoklasne hrane Borisa Beljaka. Svi se slatko nasmijaše na njegovu dosjetku da je moja pozamašnost Zagorcima ono što je Thompson Hercegovcima. Ranjeni vitezi razišli su se oko ponoći, a ja odoh spat s Krležinim žalcem na pameti: “Jedini način kojim se hrvatski rodoljub (koji svoj hrvatski narod ljubi) sjeća hrvatskog naroda jest zdravica! Svaku drugu formu sjećanja na hrvatski narod, na primjer statističku ili ekonomsku, socijalnu ili demokratsku, naš rodoljub načelno mrzi.” Pa nije to više baš tak, gospon Fric!

Zahuktava se predizborna kampanja, množe se predsjednički kandidati, podastiru javnosti svoje planove i promišljanja. Bože, koliko ljudi u Hrvatskoj misli da zaslužuju i mogu biti predsjednici države! Ima to i dobre strane. Primjerice, jedan će uskoro biti bivši, slušat ćemo manje njegovih “duhovitosti” i gledati manje lica iz prošlosti koja, ako ništa drugo, mapetovski nagrđuju slike Hrvatske televizije. Ili uljepšavaju – kako vam drago! Jer sve je moguće, živimo u demokraciji, svi mogu imati svoje mišljenje i mogu ga javno iznositi. Mogu i mijenjati svoje mišljenje, mogu računati da je njihovo prethodno mišljenje zaboravljeno, da su zaboravljena i njihova djela – važno je da sam vjeruješ u to što govoriš i da budeš nasmijan. Onda se možeš kandidirati i za predsjednika.

Jednu sam od ovih sumornih večeri na televiziji gledao skup gospodarstvenika, od reda bivših ministara ili drugih gospodarskih stručnjaka i sveučilišnih profesora koje gledamo i slušamo već desetljećima. Iako su neki i više puta i na razne načine participirali i u izvršnoj vlasti svi su govorili kao da je netko drugi kreirao i provodio dosadašnju gospodarsku politiku, možda neki Pedro. Sada trebamo nekoga od njih izabrati za ministra gospodarstva ili, još bolje, za predsjednika države i sve će u dalekoj budućnosti biti dobro. Ima i način kako u toj buljumenti odabrati najboljega: samo treba ustanoviti koji je najbogatiji, koji je znao pomoći sebi ako ne i državi. Opskrbljen svime možda sad poradi i na dobrobiti države, odnosno naroda. Problem je jedino ustanoviti kojemu je najbolje išlo dok je država propadala, jer tu nastupa ona u nas popularna netransparentnost, vlasničke zavrzlame s članovima obitelji i, naravno, naša zaboravljivost i sklonost opraštanju.

Ova mi je jesen sumorna i na osobnom planu. Odlučio sam u jesenje dane premijerom “Garderobijera” obilježiti 40 godina profesionalnog glumačkog djelovanja i najaviti povlačenje iz tog dijela svoga profesionalnoga života. Za svaki slučaj, kako se neki ne bi poveselili, napisao sam u knjižici predstave da ostajem na čelu Histriona, Histronskog doma, ljeta na Opatovini i histrionskog putujućeg kazališta. Ipak, glumački je dio mene bio sumoran, ako ne i tužan. Bilo je teško i sve to organizirati, povezati sve konce – a neke i pokidati – jer: novca je malo, glumci izbezumljeni snimanjima televizijskih serija, moja raspolučenost između organizacije i kreacije gotovo nepodnošljiva. No, prošlo je bolje od mojih očekivanja, mnogi su me dirnuli podrškom, lijepim riječima i prigodnim darovima. Hvala im svima.

Prenatrpani Histrionski dom, kolege i prijatelji, mediji i predstavnici gradskih i republičkih ustanova za kulturu – svi su se iskazali. No u gomili se nepozvan ušuljao i provjereni mrzitelj moga lika i djela, takozvani kazališni kritičar “Jutarnjeg lista”, nerealizirani kazališni kreativac; u dnevnim je novinama, koje odavna ne znaju što je to kazališna kritika, javno i neargumentirano popljuvao moju svekoliku kazališnu i inu djelatnost, osobito tu inu, a nije mu se svidjela ni moja pozamašnost. Napisao sam i uredništvu poslao kratki komentar toga članka, ali nije objavljen.

Svoje “demokratsko” pravo objavljivanja diletantskog i utužljivog teksta punog lako dokazljivih i isključivo politikantskih neistina iskoristio je i “Hrvatski list”. Možda sam te dvije reakcije na moju obljetnicu trebao prešutiti i zadovoljiti se mnoštvom javno i osobno mi izraženih priznanja iz pera i usta priznatih osoba našega kulturnog i kazališnog života. Disonantni glasovi nisu me osobito iznenadili niti pogodili. Istina, bilo bi mi ove jeseni ljepše bez njih, ali ja sam odavno navikao na ulogu javne osobe koju svi mogu psovati ili ljubiti, navikao sam i na mrzilačke i politizirane pisane uratke poklonika drukčijih etika i estetika.

“Moj slučaj” je, nažalost, jedan od mnogih, i odražava naše stanje duha i krivo poimanje slobode javnog govora. Srećom i neupućeni u tim tekstovima mogu prepoznati govor mržnje, izostanak argumenata i znalačkog pristupa. Vjerujem da objavljivanje takvih članaka prvenstveno govori o uredništvima i autorima članaka, negoli o meni. Nažalost, rana je mnogo dublja i ne boli samo mene: kulturna je javnost ovih sumornih dana ukazala na katastrofalno stanje u tretmanu kulture i kritičke riječ o kulturi u našim novinama. Posljednji neumirovljeni znalci, kritičari koji ne mrze umjetnost o kojoj pišu, koji ne pljuju da bi prodali svoj proizvod, protjerani su iz dnevnih novina na sraman način.

Kazališna kritika je mrtva ili životari u stručnim publikacijama koje ne dopiru izvan struke. I tamo vlada podijeljenost estetika i politika, ali je tamo sve uljuđenije i za narod bezopasno. Narod to ne čita i ostaje intaktan. Ni dnevne novine nemaju impresivan broj čitatelja, ali one djeluju sustavno, iz dana u dan, odgajaju publiku za crne i žute kronike, računaju s neznanjem i sirovim strastima.

U “Garderobijeru”, predstavi kojom se opraštam od glume, moj Sir – glumac, na pitanje Normana – garderobijera: “Mrzite li svoje kritičare?” odgovara: “ Ne, osjećam samo sažaljenje prema njima. Kako možeš mrziti bogalje, mentalno zaostale, mrtvace …”

Zlatko Vitez