Se je to – morti, no kaj je čovek bez nade? Barem to nam nemre nišče zejti. Ufanje i ljubaf prema pajdašiji, to sum siguren da bu zadnje z Zagorja nestale. Još same nekaj da Vas pitam: Kaj je život bez pajdaša?

Znate li basnu o marljivom mravu i veseljaku cvrčku. Pretpostavit ću da znate, no ovu verziju većina nije čitala, ali ste je zato svi vrlo dobro osjetili na svojoj koži:

Bili jednom jedan mrav i cvrčak, veliki prijatelji. Cijele jeseni vrijedni mrav spremao je hranu u svoje sklonište pripremajući se za zimu. Nije se mogao zabavljati uokolo s prijateljima, niti si je mogao priuštiti nekakav odmor. Radio je i radio. Za to vrijeme njegov prijatelj cvrčak obilazio je restorane, zabavljao se i uživao. Došla je zima. Vrijedni mrav se sklonio u svoj trošni dom i polako trošio svoje zalihe hrane kako bi mu dostajalo za cijelu zimu. Jednog ledenog zimskog jutra netko mu pozvoni na vrata. On bojažljivo otvori i ugleda pred njima prijatelja cvrčka u skupocjenoj bundi, pun nakita, a na cesti veliki terenac u kojem je sjedio vozač i pazio da temperatura ne padne ispod dvadeset Celzijevih stupnjeva. Mrav je ostao zapanjen. Ne čekajući da mrav postavi pitanje, cvrčak se požuri odgovoriti:

– Prijatelju bio sam ti jedne večeri u jednom finom restoranu. Pjevao sam nekom društvu domoljubne pjesme. Na kraju večeri jedan naočit gospodin iz društva koje sam zabavljao dao mi u ruke svežanj novčanica i posjetnicu uz napomenu da mu se javim. Javio sam mu se kad ono taj gospodin bio zapravo jedna vrlo važna i moćna osoba. Postao sam direktor u njegovom poduzeću i jedini mi je posao zapjevati kada se to šefu prohtije.

Mrav ga je samo čudno gledao, no opet prije nego je išta izustio, cvrčak nastavi:

– Došao sam te pitat za koliko bi prodao ovaj svoj komad zemlje na kojem imaš ovu svoju straćaru. Na proljeće dolazim s novcem i bagerima, jer gazda će tu graditi svoju vikendicu i lovište.

I prije nego je mrav opet nešto i pokušao reći, cvrčak je već sjeo u svoj terenac i odjurio. Kao u svakoj priči, možemo naći pouke. Jedna je svakako da je bitnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme nego se ubijati po cijele dane i pošteno raditi. Druga bi mogla biti da se ljudski karakter prepoznaje kada se domogne vlasti i moći, a treća? Domislite sami, jer nas obične Zagorke i Zagorce ionako nitko ništa neće pitati kada jednog proljeća dođu veliki gazde s bagerima graditi svoje vikendice, lovišta i hareme. Ionako nas neće puno ni biti u Zagorju, što zbog stalnog iseljavanja, a što zbog činjenice da broj umrlih svake godine sve većom razlikom premašuje broj rođenih. Tko je kriv? To pitanje ionako nije nigdje postavljeno do sada u tekstu.

Dok nas još nekaj ima najme rušiti svoje stare drvene hiže, klijeti, dvorce, kurije; najme pustiti da drveni križi kraj puta sprhneju v trnju i draču, a gipsani ili željezni Jezuš strune od sonca, dežđa i leda. Morti bu se ipak vrnul dečji plač v naše zagorske hiže. Morti budu naše zagorske klijeti sejedne zvonile kajem i popefkom. Morti bu se našel kaki pametni i bogati čovek keri bu dal peneze za naše stare dvorce i kurije. Morti se bume opet zestajali pri kapelama, cirkvama i križima i morti bu imel kdo prekrižiti se kraj respetega Jezuša na križanju. Se je to – morti, no kaj je čovek bez nade? Barem to nam nemre nišće zejti. Ufanje i ljubaf prema pajdašiji, to sum siguren da bu zadnje z Zagorja nestale. Još same nekaj da Vas pitam: Kaj je život bez pajdaša?