Svjetska revolucija je neizbježna i bit će zatvorena u narode ili u narodne političke zajednice. Bit će ograničena na narode, jer problemi, koje je stvorila globalizacija, pogađaju narodne zajednice, a ne međunarodnu zajednicu, te imaju svoja žarišta u narodima.

Prošlog studenoga o objavi svoje pretposljednje knjige Svijet bez ideje, u Zagrebu i Svetom Križu Začretju održao sam predavanje s naslovom Kapital bez domovine i svjetska revolucija. (Moja nova, upravo tiskana, knjiga ima naslov ANTIBIBLIKUS, Korijeni neizdašnosti kršćanstva.) Događaji na početku ove godine pokazali su da je svjetska antiglobalizacijska revolucija već počela. Ta će se revolucija izredati svim narodima, uključujući američki. Revolucija je veliko zlo i ona je krajnje sredstvo zaštite naroda, kako su pokazale velike nacionalne revolucije prve polovice prošlog stoljeća.
Svjetska revolucija je neizbježna i bit će zatvorena u narode ili u narodne političke zajednice. Bit će ograničena na narode, jer problemi, koje je stvorila globalizacija, pogađaju narodne zajednice, a ne međunarodnu zajednicu, te imaju svoja žarišta u narodima. Uzroci današnjih problema u narodima su uspostava slobodnoga svjetskog tržišta, odvojenost kapitala od prostora i staratelja bogatstva te neravnomjernost stupnja industrijalizacije. Danas ne ratuju države međusobno, ali su u mnogim državama stvorene goleme i duboke socijalne protivštine, koje uzrokuju unutarnje ratove i revolucije. Globalizacija sad ne opterećuje međunarodne odnose, nego stvara podjelu i napetost unutar naroda, što se očituje u korupciji, siromaštvu, nezaposlenosti i općoj skupoći, a negdje i u nestašici hrane. Unutar svjetskog kluba nacionalnih elita vladaju sloga, solidarnost i konsenzus, ali su sve nedaće navaljene na pleća naroda. Gotovo svaka država u svijetu izdala je svoj narod i stupila u službu svjetskog kapitala.
Revolucija je neizbježna, jer u svijetu, koji se je objektivno silno promijenio u dva-tri desetljeća, političke promjene ne prate gospodarske, demografske i kulturne promjene. Svijetom još nije raširena nova, spasonosna ideja, koja bi omogućila pretvorbu dosadašnjih društvenih odnosa u nove. Svijet je doista bez ideje. Ideja usmjeruje i regulira ljudsko djelovanje, kojim se premošćuju uzburkani i poremećeni odnosi u društvima. Nema ideje o tome kako bi valjalo iznova urediti svijet.
Dobri poznavatelji razdiobe tekućih prihoda po pučanstvu znaju da je uoči Prvoga svjetskog rata 1% američkog pučanstva primalo 20% ukupnih prihoda. Devedeset godina kasnije udio prihoda koji je pripadao istom postotku građana iznosio je 60%. Od 2002. do 2007. godine u prosjeku je 65% novostvorenog bogatstva pripalo jednom postotku najbogatijih građana. Nije takva razdioba prihoda samo nepravedna, nego ona koči i razvitak (i daljnje bogaćenje bogatih), jer je kupovna sposobnost 99%-tnog dijela pučanstva bijedna. Kad nema prihoda nema potrošnje, a tada nema ni rasta. Potreban rast ne može stvoriti potražnja za skupocjenim i isključivim proizvodima koje traži nadbogati sloj. Problem štetne distribucije bogatstva gospodario je nedavno održanim Svjetskim forumom u Davosu.
Revolucije koje su izvedene u Tunisu, Egiptu i one koje će uskoro drugdje izbiti nisu i ne će biti napravljene kako bi se srušio jedan ili drugi diktator, nego da se uklone nevolje koje pogađaju narode, a koje su diktatori zataškavali i nisu nastojali ukloniti. (Diktature znaju biti korisne, ali sadašnje diktature množe nevolje naroda.)
Zašto svjetska revolucija počinje među Arapima? Prvi je razlog to što je arapski narod velik i snažan narod, usprkos činjenici da je podijeljen u slabe političke zajednice, što je došlo od male državotvornosti, koja je urođena islamu kao ideologiji ili vjeri. (Muhamed je stvorio teokraciju, koja je bila ugođena arapskoj plemenskoj konfederaciji, za koju on nije pretpostavljao da će prerasti u jedan od najsnažnijih i najotpornijih naroda u povijesti. Taj je narod u Egiptu progovorio kao narod, usprkos nakaznoj državi u koju je bio zatočen. (Prvi turski predsjednik Mustafa Kemal Ataturk je naglašavao da su Turci bili narod i prije nego što su prihvatili islam.)
Drugi, ali važniji razlog ishodišta vala narodnih revolucija u arapskom narodu je snažan osjećaj zajedništva, koji počiva upravo na islamu. Muhamed je stvarao i vjerskom praksom jačao osjećaj zajedništva, odnosno osjećaj zajedničkog pripadanja Arapa „zajednici vjernih“ ili umi (arapski pisano „ummah“). Problemi u mnogim arapskim zemljama, koji su i problemi nebrojenih deindustrijaliziranih europskih i zapadnih zemalja poput Grčke, Irske, Mađarske i Hrvatske, su posvemašnja korupcija, veliko siromaštvo, nepodnošljiva nezaposlenost i skupoća života. Međutim, glavno pitanje prosvjednika u Tunisu bilo je: Čija je ovo država?, a u Egiptu glavno je geslo bilo: Svi smo mi Egipćani!, što dođe na pitanje koje su postavljali Tunižani.
Revolucije u mnogim arapskim zemljama trebat će dugo vrijeme da izbiju, jer je u njima pučanstvo podijeljeno – Irak, Jordan, Jemen. Za njima će kasniti antiglobalizacijske revolucije u Europi, jer europski narodi nisu samo podijeljeni imigracijom, koju nije pratila integracija useljenog pučanstva, nego su i raspršeni. Trebat će naći i obnoviti podlogu za zajedništvo, kakvo su europski narodi imali u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kad je Europom prešao val revolucija.
Naime, temelj zajedništva u Europi i zajedništva u zapadnim narodima nekad je bilo kršćanstvo kao vjera ili ideologija. Danas su kršćanstvo i Crkva, kao ustanova koja je bdjela nad kršćanstvom, na samrti. Kršćanstvo je za razliku od islama prvo rodilo javni ateizam, koji je europska ili zapadna endemna pojava. Komunizam je nastojao unutarnje zajedništvo naroda, zasnovano na zajedničkom osjećaju pripadanja istom narodu, zamijeniti prisilnim, vanjskim zajedništvom utemeljenom na utopiji stvaranja besklasnog društva. Komunizam je sad mrtav. Cijelo stoljeće prije pojave komunizma pojavio se liberalizam, koji je oprezno i na mahove širio zarazu utopijskog uvjerenja da se zajedničko dobro najučinkovitije promiče brigom svakog čovjeka za svoje vlastite probitke. Tako su europski i zapadni narodi – koje je prekrilo svjetsko tržište, kojima je otet kapital ili glavnica te koje je oteti kapital deindustrijalizirao – ne samo pali u siromaštvo, nego su privremeno ostali bez zajedništva.
To posebno vrijedi za Hrvate, koji osim siromaštva (koje se djelomice prikriva zaduženjem države), besposlice, korupcije i skupoće moraju podnositi de facto diktat ne jedne osobe i njezina plemena, nego nasilnog, samoživog, nepoduzetnog i potkupljenog stranačkog sustava, za koji se čini da ga Hrvati ne će moći zbaciti bez iznimne, revolucionarne akcije. Izborna smjena nositelja vlasti nije omogućila postupnu prilagodbu hrvatskog političkog sustava prilikama u zemlji, okolnostima oko nje i potrebama naroda. (Dvije dosad najjače političke stranke ne žele zamijeniti ni sadašnji nakazan proporcionalan izborni sustav većinskim.)
Ipak, Hrvati su se veselili ishodu prosvjeda u Egiptu, jer su ti prosvjedi pokazali da narod može ukloniti čak i velikog diktatora poput Hosnija Mubaraka, koji je do prekjučer uživao potporu svih američkih administracija i EU.