Petero mladih ljudi gostovalo je u prošloj emisiji „Oči u oči“ govoreći o razlozima odlaska odnosno ne odlaska u inozemstvo nakon završenog školovanja.

Jelena Car završila je stručni studij predškolskog odgoja u Zagrebu, bila je na stručnom osposobljavanju i radila kao odgajatelj na zamjeni dva mjeseca. Nedavno je otišla raditi u Austriju, no razlozi za to bili su privatne prirode. No, da joj mladić nije već šest godina u Grazu kaže da kad bi mogla naći posao ovdje ne bi razmišljala o odlasku.

Iako je informatika u preporukama za povećanja broja upisanih i stipendiranih studenata stručna prvostupnica poslovne informatike Barbara Mandić nema zaposlenje iako svi tvrde da u Hrvatskoj ima posla za svakog informatičara. Štoviše, ona kaže da zna mnogo svojih kolega koji su bez posla. Ona je odaslala oko 140 molbi, odgovoreno joj je tek na trećinu, a za razloge neprimanja navodi se nedovoljno radnog iskustva. Ona i njezini kolege, iako posao znaju raditi, pitaju se kako će steći potrebnih četiri do pet godina iskustva kad nemaju gdje raditi. Barbara vjeruje da je to poslodavcima zapravo samo izlika, a dolazak u inozemstvo joj je doista zadnja opcija, no ako se uskoro nešto ne promijeni, ipak će morati otići.

Barbara Sente studentica je operativnog menadžmenta i radi kao asistent u nastavi. Namjera joj je raditi u obiteljskoj tvrtki, no da tvrtke nema i da kojim slučajem ne dobije posao unatoč optimizmu, iz Hrvatske ne bi otišla jer kaže da nije „takav tip osobe“. Inače na sve u budućnosti gleda s optimizmom, pa tako i na svoje zapošljavanje. Jelena Jakuš je magistra ekonomije i trenutno je na stručnom osposobljavanju. Nakon toga će, kaže, vjerojatno će kao i svi mladi u Hrvatskoj tražiti po mogućnosti posao u struci jer nakon pet godina studiranja mišljenja je da na to ima pravo. Ona je upisala i Pedagoško – didaktičku izobrazbu kako bi mogla predavati i u školi, završila je dosta tečaja među kojima i tečaj računovođe za OPG i smatra da svaku struku treba maksimalno iskoristiti što znači educirati se u njoj i izvan nje i usavršavati kako bi bili konkurentni na tržištu. O odlasku iz Hrvatske nikad nije razmišljala, ali ni nikad ne bi otišla.

Stjepan Sirovec ima sasvim drugu priču. Nakon završetka Prometnog fakulteta otišao na stručno osposobljavanje, slučaj je htio da su bili izbori i on je zaposlen kao profesionalni zamjenik načelnika. Da nije tako, vjerojatno bi išao putem kao i sve druge gošće, a na pitanje o mogućem odlasku iz zemlje kaže da kad ne bi imao stalni radni odnos i u prilikama kad ne bi mogao osigurati sebi i obitelji osigurati svoju egzistenciju, krenuo bi tamo gdje bi to mogao. Naravno da bi prvo tražio po svojem radobojskom kraju i Krapinsko – zagorskoj županiji, ostalom dijelu Hrvatske, a odlazak iz zemlje je zadnja opcija koju bi koristio.

Uglavnom, svi su se složili da osim što mladi trebaju ulagati u sebe i odgovorni trebaju iznalaziti rješenje. Od ovih i drugih spomenutih primjera nameće se zaključak da nitko ne želi otići iz svog mjesta i Krapinsko – zagorske županije, ako doista nije na to prisiljen.