INTERVJU: Matija Miklaužić povodom samostalne izložbe fotografija Foto popevke

Povratak na krapinske daske nakon 20 godina: Mihovljančan Dario Klarić debitira na Krijesnici s pjesmom Vrneju se spomeni
30. rujna 2026.
Jembrih na konferenciji u Dubrovniku: Nova europska poljoprivredna politika mora uvažiti i zagorske brege
1. listopada 2026.

INTERVJU: Matija Miklaužić povodom samostalne izložbe fotografija Foto popevke

Krapinski vugleci i bregi pretočeni u vizualnu popevku

Krapina je grad bogate povijesti, autentične arhitekture i predivnih brežuljaka koji već stoljećima inspiriraju umjetnike. Ovoga puta, njezina je ljepota pretočena u jedinstvenu vizualnu melodiju zahvaljujući krapinskom fotografu Matiji Miklaužiću. Povodom njegove samostalne izložbe fotografija pod nazivom Foto popevke, koja se otvara u četvrtak, 1. listopada, u 19 sati u Maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Krapini, razgovarali smo s autorom o njegovim počecima, tajnama uočavanja skrivenih gradskih detalja i terapijskom učinku zagorskih pejzaža.

Čuli smo da se fotografijom bavite od malih nogu, a intenzivnije od 2004. godine, kada ste kupili svoj prvi digitalni fotoaparat. Kako danas, nakon više od 20 godina, gledate na svoje fotografske početke?

O da, prošlo je već više od 20 godina… U tom se razdoblju mnogo toga promijenilo, od same opreme i fotoaparata do mojeg osobnog doživljaja fotografije. Na tom digitalnom početku – kažem digitalnom jer sam prije toga snimao analognim aparatima, na film, što je imalo poseban šarm. Tada nije bilo ponavljanja kadrova; morao si unaprijed točno znati što želiš uhvatiti objektivom. Imao si na raspolaganju 24 ili 36 snimaka i to je bilo to. Poslije bismo, iščekivali razvijanje da vidimo što smo dobili ili jesmo li upropastili cijeli film. Od tih početaka pa do danas uvelike sam promijenio način promatranja svijeta oko sebe. Prije mi je bilo važno samo zabilježiti motiv, spremiti ga u fotoaparat. Danas više nije tako – sada zastanem, promislim, promatram i tek tada nastaje fotografija. Ili njih deset, jer digitalna tehnologija ipak ne pozna takva ograničenja.

Sebe opisujete kao prosječnog Krapinčana, no vaše oko očito vidi Krapinu na poseban način. Što je to u krapinskim vuglecima što vas stalno potiče da uzmete objektiv u ruke?

Ovdje sam doma, često prolazim Krapinom i našim prekrasnim bregima. Kada u hodu uočim neki motiv i doživim ga drugačije nego inače, to postane okidač. Tada stanem, promotrim situaciju i snimim fotografiju.

Jednom ste spomenuli da fotografiranje pejzaža za vas ima terapeutski učinak. Koliko vam fotografija služi kao bijeg od svakodnevice i nedostatka slobodnog vremena s kojim se svi borimo?

Nažalost, u posljednje vrijeme premalo prakticiram taj bijeg od svakodnevice. No, kada uspijem ukrasti malo vremena za sebe, kući se uvijek vratim mirniji, sretniji i opušteniji. Ovi naši bregi, osobito kada prolistaju i zazelene se, doista su najbolja terapija.

Koje godišnje doba najviše volite fotografirati? Kada su ti bregi posebni?

Mnogi najviše vole jesen zbog njezinih toplih boja, ali meni je ipak najdraže proljeće. Različito drveće cvate u različito vrijeme i u posebnim nijansama, pa bregi živnu i prošaraju se. Nije to ista paleta kao u jesen, ali to buđenje prirode i zelenilo imaju posebnu čar.

Kada govorimo o samom radu na terenu, koliko ovisite o vremenskim prilikama? Čekate li satima savršene uvjete, svjetlo, maglu ili snijeg, ili fotografije nastaju spontano?

Svako je vrijeme dobro, ovisno o tome kakvu fotografiju želim dobiti. Ne čekam predugo na samom terenu. Radije sve dobro isplaniram i promislim kod kuće, pa tek onda krenem u akciju. Okolicu Krapine već izuzetno dobro poznajem, pa mi je lakše predvidjeti uvjete.

Znate li približno koliko fotografija Krapine skriva vaša arhiva?

U mojoj arhivi? Pa sigurno ih ima između dvije i tri tisuće. Upravo mi je zato bio golem izazov probrati radove za ovu izložbu.

Krapina se može pohvaliti bogatom arhitekturom i predivnom prirodom. Postoji li neki motiv grada koji najradije hvatajte u objektiv i koji vas uvijek iznova inspirira?

Kao što će posjetitelji moći vidjeti na izložbi, motivi su doista raznoliki i teško mi je izdvojiti samo jedan. Trudim se ne ponavljati se. Imamo prekrasan park, šetalište, stare zgrade, tradicionalne hiže, tri crkve, Stari grad… A najzanimljivije je što se sve to vidi potpuno drugačije ovisno o tome s kojeg brega promatrate. Isti motiv iz same Krapine možete fotografirati s prvog, drugog ili trećeg brda i svaki će put vizura biti potpuno drugačija.

Naziv izložbe je Foto popevke i sami ste ga odabrali. Kako fotografija može propjevati i kako vaši vizualni motivi prate duh i tradiciju zagorske popevke?

To će ipak najbolje procijeniti posjetitelji koji dođu na izložbu. A zašto Foto popevke? Zato što se u tim fotografijama krije mnoštvo melodija, od onih s Krapinskog festivala pa sve do Krijesnice. Zapravo, o svakoj bi se slici mogla ispjevati jedna popevka. Meni, primjerice, čim u Krapini padne snijeg, kroz glavu prođu stihovi Miljenka Hršaka i pjesma koju je otpjevao Zoran Čavužić Snegi mi beli. To je predivna pjesma s posebnim ugođajem koja savršeno dočarava zimsku idilu Krapine i vjerujem da je mnogima prirasla srcu. Na izložbi imam nekoliko snježnih fotografija. Budući da je snijeg posljednjih godina postao prava rijetkost, drago mi je što sam uspio sačuvati te kadrove.

Izložbu čine pejzaži i detalji Krapine kroz sva četiri godišnja doba. Kojim nas lokacijama vodite kroz svoje radove?

Posjetitelji koji dolaze u Krapinu vjerojatno najprije uoče Stari grad. On je, naravno, zastupljen na fotografijama, ali često upravo sa Starog grada snimam druge detalje – od krupnih planova gradskih zgrada do vizura okolnih brežuljaka. Na fotografijama su i Strahinjčica, vidikovac Slon, a s druge strane Gorjak i pogled prema Žutnici. Izložio sam i nekoliko širih pejzaža koji obuhvaćaju cijelo šire područje Krapine – od Velike Vesi i Pristave pa sve do Žutnice i cijele naše predivne krapinske kotline.

Uspio sam izdvojiti 30 fotografija, iako je izbor bio iznimno težak i bez problema sam mogao izložiti još toliko. Što se tiče razdoblja, riječ je o radovima nastalima unazad desetak godina – otprilike od 2014. pa do pretprošle godine, kada je snimljena posljednja fotografija iz ovog ciklusa.

Pozivamo sve slušatelje, kao i sve namjerne i slučajne prolaznike. Od srca zahvaljujem Maji Vukina Bogović na stručnom osvrtu, a posjetitelji će uz moje fotografije moći uživati u stihovima Albine Štimac i Katarine Zadrija, dok će za glazbeni dio programa biti zaduženi Mirela Bačani Đunđek, Tomislav Križanec i Ellen Bogović.

Comments are closed.