Uz dan neovisnosti Lijepe naše Stipe Mesić je Redom hrvatskog pletera odlikovao Dušana Bilandžića, Branka Caratana, Dragutina Domitrovića, Anđelka Runjića te posmrtno Ivu Latina, Antuna Milovića i Celestina Sardelića. Tim istim odličjem predsjednik Tuđman me zakitio 1996. godine, a u obrazloženju u prigodi primanja odličja stajalo je da se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Utvarao sam si i vjerovao da je moj umjetnički rad, ali i angažman u stvaranju hrvatske države, dobio potvrdu i tim visokim odličjem i bijah zbog toga sretan i ponosan. No, vidjevši na dalekovidnici kako Mesić upravo tim odličjem dariva gore navedene žive i mrtve zastao mi je dah te sam u nevjerici te večeri gledao sve dnevne vijesti na svim TV postajama mislivši da sam nešto krivo vidio ili razumio. Nakon što je taj događaj idući dan objavio i dnevni tisak jedino što sam mogao reći bila je latinska mudrost o vremenima i običajima (vidi naslov!) koju, priznajem, možete točnije prevesti sočnom psovkom.

Tim povodom sjetih se Svena Laste, velikog glumca i legendarnog snajperiste sa Sunje, koji je bio prvi predstojnik Ureda za odlikovanja u Tuđmanovoj Hrvatskoj i naših predratnih susreta u Gradskoj kavani. Tamo je veliki redatelj Kosta Spaić imao “svoj” stol za kojim je pio jutarnju kavu. Ta se kava znala produžiti do podneva jer su Kosti za stol dolazile različite ličnosti iz kulturnog i javnog života, među njima i Sven Lasta. Ali i mi mlađi glumci i redatelji znali smo doći po koji savjet velikog kazališnog meštra. Redatelj Zoran Mužić i ja bili smo također česti gosti Kostinog stola, a bez pretjerivanja mogu kazati da smo baš za tim kavanskim stolom završili još jednu kazališnu akademiju. Krajem 1980-ih za Kostin su stol sve više dolazili još aktualni “hrvatski” političari (Runjić, Latin, Šuvar, I. Vrhovec) i uvijek ustrašeni, ne znam zašto, Izet Hajdarhodžić, u to vrijeme velika zvijezda teatra “Zvezdara” iz Beograda i jedan od glavnih glumaca u predstavi “Mriješćenje šarana” koja se odlično uklapala u trend Miloševićeve “antibirokratske revolucije”. Sven Lasta je tom društvu – kako bi to purgeri rekli – znao “vaditi mast” i njegova ledena mirnoća kad su na tapeti bile vruće političke teme, znala ih je izbaciti iz takta. Sven je bio decidiran: “Na djelu je velikosrpska, četnička ujdurma, a vi u Hrvatskoj šutite i sve probleme gurate pod tepih.” Naravno, nije to bilo drago čuti njihovim ušima, a Sven je imao i potvrdu svojih tvrdnji. Naime, hrvatski je Sabor 1988. želio dati umjetnički prilog proslavi “Dva veka Vuka” i to tako da naši dramski umjetnici spreme neki recital iliti kolaž pjesama s naglaskom na bratstvo i jedinstvo. Među izvođačima je bio i Sven Lasta. Svečanost se održavala u Kninu, a kad je došao red na zagrebačke umjetnike, odnosno kad je recital najavljen počeli su zvižduci i gromoglasno divljanje uvezenih i domaćih četnika. Uz “Ovo je Srbija!” te poznate četničke šlagere “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića” i druge išle su i uvrede na račun zagrebačkih umjetnika. Recital nije održan i zagrebački umjetnici, uvrijeđeni i posramljeni, vratili su se kući neobavljenog posla. Međutim, u tzv. hrvatskom tisku o tom incidentu nije objavljen ni redak. Spriječeno je to odozgo kako se ne bi narušili “dobri odnosi” u bivšoj državi. Stoga me nije začudilo kad je Sven otišao kao dobrovoljac na Sunju rekavši da mora završiti rat koji je započeo u partizanima 1941.

13. studenog 1988. u Vlaškoj je ulici konačno postavljen spomenik Augustu Šenoi. Imao sam čast u toj prigodi, dovezavši se u kočiji kao August Šenoa, nakon podnevnog pucnja gričkog topa zagrmiti njegovu “Pohvalu gradu Zagrebu”. Na otvaranju se okupilo mnoštvo ljudi; neki su tvrdili da je to bilo najveće okupljanje Hrvata od 1971. godine i čuvenog Savkinog govora na ondašnjem Trgu Republike. Naravno, bila je tamo i Partijska vrhuška, a među inima je govorio i tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske dr. Anđelko Runjić otvarajući spomenik. I dok sam ja iz svega glasa deklamirao: “Doziv bratstva, glas hrvatstva, preni mi se rode moj…” od okupljenog naroda očekivane hrvatske himne – nije bilo. Neki dječji zbor pjevaše Šenoinu “Ribara starog kći”. I to je bilo sve. Kasnije, na domjenku, upitah Runjića zašto je iz predloženog protokola ceremonije otvaranja spomenika izbačena “Lijepa naša”, nota bene i ustavom iz 1974. potvrđena službena himna Republike Hrvatske. Dobih zbunjujući i nemušt odgovor kako nisu “željeli provocirati” i da je “baš dobro da je sve ostalo samo na Šenoi”. U to vrijeme Miloševićevo okupljanje naroda žari i pali bivšom državom a gore pobrojani četnički “hitovi” postali su dijelom naše svakodnevnice. Ivo Latin, predsjednik Predsjedništva SRH je bio nazočan tome razgovoru davši, naravno, za pravo Runjiću; u proljeće 1990. se prihvatio suorganiziranja srpskog huškaškog mitinga na Petrovoj gori. Jedan i drugi učiniše to valjda, sudeći prema formulaciji, za “dobrobit njezinih građana “ – zbog čega dobiše odlikovanja. Da, jedan od ključnih argumenata zašto su svi ti Partijski kadrovi dobili visoka odličja glasi da su “mirno predali vlast”. Pa kako bi drukčije ako ne mirno, čime su to mogli pružiti otpor kad su naoružanje Opće narodne obrane, koje su platili hrvatski građani, predali već tada četničkoj JNA koja nas je tim oružjem masakrirala.

Kao ministar i kao savjetnik predsjednika Tuđmana često sam bio njegovim izaslanikom. Tako me predsjednik krajem 1996. ovlastio da u njegovo ime uručim Spomenice Domovinskog rata “Vjesnikovim” novinarima koji su izvještavali s ratom pogođenih područja. Nakon toga dobih pismo iz Dubrovnika od gospodina Nikole Mulanovića:
Štovani gospodine Vitez!

Pročitavši u Slobodnoj Dalmaciji vijest o dodjeli Spomenica domovinskog rata Vjesnikovim novinarima, za koje Vam se je zahvalio dugogodišnji hrvatožder Suad Ahmetović, još jednom mi se je nametnula misao: ima li među vama, koji ste u vrhovima vlasti, više luđaka ili sabotera. Mislim da ima i jednih i drugih; poštenih rodoljuba pak najmanje. Jadna Hrvatska!

Ni u snu, moji prijatelji koji su radi hrvatske slobode ostavili živote na njemačkim pločnicima, nisu mogli promisliti, da će u njihovoj državi, u Hrvatskoj državi, njihovi progonitelji primati odličja
Oprost – da! Pomirba – da! Ali odlikovanja za služenje tuđinu – ne! Ne, ne, i ne!
Šaljem Vam ova tri priloga iako sumnjam da ćete ih pročitati. Sve će završiti u košu. Zar ne?


Za razliku od Mesićeve odlikovane vrhuške gospodin Suad Ahmetović je cijelo vrijeme bio u ratnom Dubrovniku i izvještavao iz njega. A oni koji su ga predložili za Spomenicu vjerojatno su znali zašto su to učinili. Osobno ne mislim da Ahmetović svoju ratnu novinarsku dužnost nije primjereno obavio. Ali me zanima tko su ti koji su Mesiću predložili ljude koji se u prijelomnim trenucima za opstanak Hrvatske, najblaže rečeno, nisu snalazili. E, na to pitanje neka mi odgovori, ako može, Mesićeva savjetnička bratija. Čuh i Runjićev komentar u prigodi dodjele odličja: “Trebalo bi o tom vremenu govoriti s manje emocija.” Ja, kao veliki i poznati emotivac, i kao nosilac šećerne i inih bolesti, mogu samo na to kazati: O … pas tom vremenu!


ŠTO JE S OVIM? Da, Sven je uistinu bio pravi antifašist, a ne Mesić i njegova odlikovana politička i savjetnička bratija koja je pripadala političkoj oligarhiji i koja je predala naoružanje ONO – četnicima